Imaš sve što drugi nemaju
Cetinje glavo Crne Gore
Nikad se ne zna što vrijeme nosi
Ali se zna ispisana istina
Najsramnije ropstvo je ono
U koje čovjek ulazi dobrovoljno
Zato Njegoš ponosno reče
„Crnogorci nikad ne ljube lance“
Nad Cetinjem čudna svjetlost sija
Čuvaju ga vječni slobodari
Naši preci snaga našeg duha
Iz prošlosti do današnjih dana

Možda sanjam nestvarno izgleda
Danas ima i onih nesrećnika
Koji nažalost ne misle tako
Ne vole plavet cetinjskoga neba
Zavičaj im ništa ne znači 
Jer im je tuđe preče
Milije nego svoje
Imaju samo jednu želju
Pomoći neprijateljima Crne Gore
Da je utope u srpski nacionalni korpus
I istovremeno napune sopstvene džepove
Za usluge izdaje Crne Gore
Zovu ih imenom Jude Iskariota
Ko izda svoju zemlju
Neprijatelja uvodi u svoju kuću
Čovjek je zbunjen tom istinom
Posebno u gradu rodoljuba i junaka
Đe izdajnicima nikad nije bilo mjesta
Među Crnogorcima koji život daju
A ne dopuštaju da ih iko gazi

U ovom kršu stasalo je čojstvo
Što ponosom doraste junaštvu
I sa njime postade cjelina
Svojom slavom i svijet dosežu
Od tada se prožimaju grle
U svjetlosti pjesme neumrle

Slabačke prazne duše
Otrovne užežene i sramotne
Ne cijene ni sebe
Ni svoju domovinu
Nju mrze duhovi zli
Zar ima sinova koji
Više od svega žele
Smrt svoje majke

Željni propasti Crne Gore
Zlotvori iz Pandemonija
Neprijatelji uz pomoć zla domaćega
Poturaju laži i svetogrđe
Hoće da nas kloniraju
Da nam śeme zatru
Na bespuću lutaju pometeni
S namjerom da od nas naprave
Tvrdokorne „produhovljene svetosavce“
Vjernike sljedbenike učenja Svetoga Save
Starosrpske i novosrpske naci(onali)ste
Neukrotive maskirane rušioce
Slobode civilizacije  i napretka
Tobožnje Srbe iz „nebeskog svijeta“
Koji oživljavaju naci(onali)stičku ideologiju
Vladike Nikolaja Velimirovića
I njegovoga duhovnog čeda
Srpskog mitropolita Amfilohija Radovića
Kojega Cetinjani zbog svetosti zovu Risto Sotona
Oni su znali da tvrde i pišu
Prvi nacista u svijetu nije Hitler
Nego Srbin svetitelj Rastko Sava Nemanjić
(Do 30. godine života bio rimokatolik) napomena autora

Obojica su težili besmrtnosti
Ali nijesu živjeli
Ni pobožno ni pošteno
Vjerujući da će od Crnogoraca
Preimenovanih nacionalno u Srbe
Crpiti blagotvornu snagu
Kako bi nadomjestili premnogo
Crnih i bijelih strana u istoriji
Ispunjenih nemirima i tugom
Prepunoj pradavnih čemernih sumraka
Stradanja čame očajanja
I najzad ostvare ono
Za čim njihovo srce žudi
Dosanjaju san o „velikoj Srbiji“

Petovjekovni mrak polegao usred ravnice
Oni koji pate obično su kradljivci vrlina
Istoriju treba prepravljati prekrajati
Uljepšavati bogatiti
Unijeti narodne pjesme
Izmišljene priče skaske legende i mitove
Brusiti kao najljepši dragi kamen
I tako neprebolu naći lijeka
Ako nijesu bili u milosti života
Neka budu u milosti mašte
Rođeni pod srećnom zvijezdom
Predodređeni samo za pobjede
Naoružani vjerovanjem u „nebesko porijeklo“
Uvijek spremni za radost snova i tugu stvarnosti
Koristeći zlatne guslarske strune
Koje imaju božansku snagu
Da tajnovitom vatrom progovore
Kao gromovi planinski
Uz njih raste  śeme vjere i ushićenja
Daju moć da odjekne izmaštana prošlost
Posebno onih  čija istorija
Boluje od „paćeničkog virusa“ crnoga jada

Njihov plač otkrivaju podbuhli očni kapci
Rijeke sveprožimajućih suza
Teku kao pjesme bez riječi
Izbrisani zapisi koji nijesu postojali
I čežnja skrivena u mrklini
Iz koje ih niko ne može trgnuti
Koliko suštine ostaje nerečeno
Ogromna śenka kao pred dolazak sudnjeg časa
„Pet vjekova Srbin je
U ropstvu čamio  
Svetitelja Save
Ime je slavio.“  (Himna Svetom Savi)  Izdavač SPC

Istina često donosi neprilike
Rađa mržnju i neprijateljstvo
Ali se od nje ne može pobjeći
Zapaža se u „Himni Svetom Savi“
Sinovi divovi „velike Srbije“
Ne nižu uobičajene legende i mitove
O nepobjedivosti „nebeskog naroda“
Naroda nezemaljskog porijekla
Srbi koji se služe umom kazaće
Potomci još plaćaju
Smrtna sagrješenja svojih predaka
I krasnorječivost licemjernih savremenika

Prošlosti se divi
U sadašnjosti živi   (Tacit)
Uprkos tome što znaju Da se budućnost ne gradi povratkom u prošlost
Jedna im misao neprekidno talasa u mozgu
Znamo što u zanosu oni sanjaju
San dolazi iz dubine duše
Obnoviti pravoslavnu državu
Nekadašnjih rimokatolika Nemanjića
Vrijeme nemilosrdno teče
Dan za danom prošlost se niže
I tajanstveno vene kao da se oktobar igra
Sve se u jednoj slici slaže
Trinaesti vijek i novo doba

Dok drugi lete na Mjesec
Ispituju beskraj galaksije
Pletači ravnogorske čežnje
Gledaju vidik davno prošlih dana
Grade široki put (njegova cijena  je previsoka)
Direktno za srednji vijek
Za „veliku Srbiju cara Dušana“
Koja živi u njihovoj mašti
I neostvarenim snovima
Pod zaštitom  svetitelja Save
Budnog čuvara oaze srpstva
Sa vojskom popova profitera
Na čelu sa nekim bivšim oficirima agentima
Učesnicima „oslobodilačkih ratova“
Koji se do zuba naoružani
Fotografišu na tenkovima
Podižući tako poljuljani moral
Izmanipulisanim vojnicima
I od Srpske crkve blagosiljanim dobrovoljcima
U krvlju natopljenom regionu

Teško onoj vladavini
Đe je cilj budućnosti
Povratak u daleku prošlost
Dok čekaju vječnost cijelu
U transu sanjaju svoju SrbijuDrugačiju nego što jeste
Veliku veću najveću
Jaku jaču najjaču
Dobru bolju najboljuNe samo u regionuNego i u svijetuNaseljenu jedino
Rodom srpskih bogova
Pod pravoslavnim krstom
Srpskoga Spasitelja Save Nemanjića
Koji je duhovni otac Srba za vijek vjekova
Pojte mu Srbi
Pjesmu i utrojte (Himna Svetom Savi)

Ne priznaju nauku
Sputani političkom ideologijom
I svetosavskim ropstvom
Hoće da i mi sa njima
Potonemo na dno mulja
Kaljuge u kojoj oni odavno bauljaju
Što im ne smeta da pišu zakone
O ništenju Crnogoraca
Negiraju pravo na postojanje
Crnogorskoga naroda i države Crne Gore
Na slavnu prošlost istoriju
Kulturu  jezik duhovnost
Kupaju nas u rijeci zaborava
Najviše bi voljeli
Da na svijetu Crnogoraca nema
Hoće da nam zamagle pogled na svijet
Nakaleme laž kako smo mi
Đeca srpskih đedova i otaca
Brišu nam sva crnogorska śećanja
A mi ćiftinske obmane obavijene tminom
Prepoznajemo kao bodlje ježa
Ne pristajemo da postanemo
Nesljeđe tuđih filistarskih prađedova
Jer mi smo poseban narod
Sa snažnim crnogorskim korijenom
I našim Suncem iznad Lovćena

Čitamo njihove stupidno izvedene zaključke
Vele da smo svi Srbi
Jer potomci Nemanjića žele
Da crnogorski korijen postane srpski
Takav nesaglas blesavi
U njihovom umu biva
Na ovom svijetu suština je u tome
Crnogorcima nije tijesno
Ali velikosrbima je malo zemlje i neba
Pričaju da je Srbija do Tokija
Ako uzmu našu domovinu Crnu Goru
Za korak će  biti bliži Japanu

Pitaju nas vidimo li sveti znak nužde
Kojoj se moramo pokoriti
Jer ona uči čovjeka pameti
Da budemo srećni kroz čitav život
Kad se pokorimo i postanemo Srbi
Najnesrećnija mogućnost da nas učini srećnim
Samo jedan korak od nesreće do sreće
Čarobnjaci srpski savjetuju nas Crnogorce
Dobrovoljno prihvatite sužanjstvo
Nemojte se odupirati
Onaj ko je u stanju
Da podnosi zlostavljanje
Živjeće srećno ponižen
Dostojanstvo i poniženje
Duboko su različiti
Zbog etičkih suprotnosti ova dva pojma
Bio bi to epilog povlašćene srpske samovolje

Ośećam naklonost prema Srbima
Gledam da ih ničim ne povrijedim
Ali nije grijeh to što su mi draži Crnogorci
Mi nijesmo narod „nebeskog porijekla“
Nas su rađale Crnogorke
A ne majka Miloša Obilića
Koliko se zna njegovi roditlji su
Neka natprirodna bića
Vile zmajevi i ne zna se ko još
No za hrišćansku crkvu i njeno učenje važan je
Najbolji srpski junak
Ko su mu roditelji
Nije uopšte bitno

Zato ne mogu prećutati činjenicu
Da bolesni umovi među Srbima
Uklanjaju nas iz knjiga postojanja
Traže da milom ili silom
Dobrovoljno ili prinudom
Za sva vremena nestanemo iz života
Kao da nas nikad nije bilo
Crnogorski narod i naša država
Postoje duže od milenijuma

Nema utjehe u tuđoj nevolji
Ne radujemo se srpskim nesrećama
Kad se Beograd zvao Darul Džihad
Prolazio je kroz teške bure i bijede
Imao je dvjesta sedamdeset džamija
I manjih islamskih bogomolja
Gradom su dominirale Osmanlije
Četiri petine stanovništva
Bili su Turci
Samo jedna petina svi ostali
A Cetinje je bilo slobodno
Neprijateljska noga nije ušla u njega
Samo je prijatelj u miru
Mogao proći kamenu kapiju
Prije je mogla eksplodirati kometa
Nego neprijatelj osvojiti Cetinje
Nije priznavalo ni turskoga cara
Ni srpskoga vazala

Na potiranju Crnogoraca
Danas „svetosavci“ podmuklo rade
Pred očima čovječanstva
Kao da su sami u svemiru
Imaju izdašnu podršku od ruske braće
Treba priznati da neki u svijetu
Zatvaraju oči praveći se da ne vide
Što „svetosavci“ hoće
Da naprave od Balkana
Kojom  „nebeskom magistralom“ idu
Nikad se ne može desiti
Da sa velikosrpskoga puta skrenu
Sigurni da drugoga puta za njih nema

Zbog sebe i naše bolje budućnosti
Otkrivaju mnoge tajne
Naročito božanske
Što su vjekovima bile nepoznate
Nama običnim smrtnicima
Kojima je Bog dao sposobnost
Da razlikujemo svako dobro od zla
Znamo ko smo i od koga smo
Ko su nam prađedovi i praočevi
Ko nam je iskonska domovina
Ko nam ne želi dobro
Mrzi nas i hoće da nas istrijebi
Podmeće nam tuđi korijen
Porijeklo istoriju kulturu
Jezik državu naciju duhovnost
Bestidno otima i prisvaja sve što je naše
U śećanju sve to budi bolne uspomene
Na život u okupaciji
Pod „braćom“ Srbima
Kad nas je grijalo škrto sunce srpsko
Živjeli smo ojađeni neslobodni
Bolnog srca puni rana
Ali nijesmo posustali
Održaše nas odanost i crnogorska vjera
Svetost našega zavjeta i Svetoga Petra Cetinjskoga
Nijesmo postali ono što nijesmo
Ostali smo to što jesmo

Za njih bi bilo lijepo
Da su ostali gospodari a mi roblje
I da se od tada ništa nije promijenilo
Srbi robovlasnici a Crnogorci sužnji
Znamo  koje nam dobro žele
„Naša braća“ posrbitelji Balkana
To isto dobro i mi njima
Od srca iskreno želimo
Da ih posmatramo srećne daleko
Iz naše kuće u njihovoj
I tako za vijek vjekova
«Neka niko ne traži svoju vlastitu korist,
nego korist drugoga» (Prva poslanica Korinćanima, 10, 24).

Oganj Slobode plamti visinama teži
Pravi Crnogorci ne dopuštaju
Da ih drugi rasturaju kao maglu
Oni su daleko iznad svakog
Drugog balkanskog naroda     (Henrih Angel)
Znamo  što nam je Gospod dao
Od srpskog svetitelja Save nekadašnjeg rimokatolika
Ne tražimo ništa
Imamo mi naše svečeve zaštitnike
Na našu sreću sprski svetitelj Rastko  nije učestvovao
U našem postanku formiranju i razvoju
Istorijskom etičkom etničkom društvenom
On nije crnogorski Tvorac ni Mesija
Na tom spoznajnom nivou
Želimo živjeti životom pravednika
Samo kukavice strijepe od svega
U njima mišje srce kuca

Zora je baklju zapalila
21. maja 2006. godine
Dopisana je još jedna stranica
Preslavne crnogorske istorije
Sloboda nije imaginacija
Nije priviđenje ni snoviđenje
Nije poklon od neprijatelja
Ni od prijatelja
Kod svih naroda
Ime joj je Svetinja
U njoj smo više ljudi
Više plemeniti i dostojasnstveni
Sloboda je duhovno bogatstvo
Živi se s posebnim poštovanjem
Dostojanstvom pijetetom i obožavanjem
Toliko je dragocjena
Da se nijednom vrijednošću
Ne može izmjeriti
Bog ubio svakog nesrećnika
Ko izdao svoju domovinu

„Pamćenje je pisar duše“
Crnogorska istorija nije proizvod mašte
Cetinje nas Slobodom omami
Nasušnom nama dobro poznatom
Prijeko potrebnom kao sunce
Preko neba što se preliva
Stoga kroz sva vremena
Žiška Slobode se ne gasi
Ni svjetlost što u njoj blista
Dok slava i znamen Cetinja rastu
Pod evropskim nebom ozvjezdanim
U svakom narednom svitanju
U trenu beskrajne  vječnosti i našem trajanju
Crnogorska baklja Slobode
Besmrtnošću plamti

Žarko L. Đurović