– Izvor: Aktuelno (Balša Knežević) –

Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) Mihailo kazao je u razgovoru za portal Aktuelno, da ne očekuje da će se vlast, koju je instalirala Crkva Srbije pozabaviti protivpravnim djelovanjem te organizacije.

”Očigledno je da je misija i obaveza ove vlasti (u posljednje dvije godine) upravo suprotna – da se Crkva Srbije abolira za sva zlodjela prema državi Crnoj Gori i crnogorskom narodu, odnosno cjelokupnom nesrpskom stanovništvu, te da se prikriju njene nezakonite rabote u sferi imovinskog prava i finansijskog poslovanja”, kazao je mitropoli Mihailo za Aktuelno.

Poručio je da se ne može oteti utisku da je uloga međunarodne zajednice kao svjedoka ili makar posmatrača ovakvog razbojničkog nametanja srednjevjekovne prakse i agende u sred Evrope, blago rečeno, čudna.

Podsjetio je da velikodostojnici drugih pravoslavnih crkava u svijetu opisuju SPC kao sektu unutar pravoslavlja jer baštini svetosavlje, crkveni nacionalizam.

”Svetosavlje je postalo odavno prepoznatljivi naziv za ovaj militantni, teokratski i klerofašistički kult unutar pravoslavlja. Svetosavlje je simbol etničkog radikalizma u pravoslavnom svijetu”, kazao je Mihailo.

Stoga ističe da će nedavno pokrenuta peticija za vraćanje otete imovine, trajati onoliko dugo koliko je potrebno ”da svaki patriota, svaki slobodan čovjek, svojim imenom stane iza nepokolebljivog DA – za oslobađanje od okova primitivizma i šovinizma svake vrste”.

AKTUELNO: Nedavno je pokrenuta peticija putem koje Crnogorska pravoslavna crkva traži povratak svog statusa koji je imala 1905. godine, kao i povratak imovine koja je nakon nasilne srpske okupacije 1918. godine, prepisana na okupatorsku i zločinačku SPC. Da li očekujete da će ciljevi iz peticije ikad biti postignuti i što treba da se uradi da bi se oni ostvarili?

MITROPOLIT MIHAILO: Ciljevi moraju i hoće biti postignuti. Jednostavno, kad god i koliko god puta su u istoriji bili izloženi nepravdi, sili i zločinu, Crnogorci su odbranili svoju slobodu, svoju državu, nasljeđe i duhovnost. I ovoga puta će. Nažalost, posljednje dvije godine desilo se sve ono na što su decenijama upozoravali independistička javnost, patriotske organizacije i pokreti. Sve se odigralo brže nego što smo i mislili.

U ovakvim okolnostima, kada su i etika i sloboda na udaru, Crnogorci i Crnogorke, kao i svi građani koji su lojalni našoj državi, poslužiće se onim oružjem koje, na kraju sukoba između dekadencije i prosperiteta, neizostavno pobijedi – slobodom duha i snagom ljubavi prema svojoj zemlji. Peticija koju smo pokrenuli trajaće onoliko dugo koliko je potrebno da svaki patriota, svaki slobodan čovjek, svojim imenom stane iza nepokolebljivog DA. Da – za oslobađanje od okova primitivizma i šovinizma svake vrste, da – za vraćanje Crne Gore u civilizovani svijet, da- za očuvanje crnogorskoga istorijskoga nasljeđa, da – za slobodu misli i vjeroispovijesti, da – za multietnički sklad i toleranciju.

Potpis je prvi korak kojim ćemo pokazati i ovoj nakaradnoj vlasti, a još bitnije, svim relevantnim međunarodnim adresama, da je crnogorski slobodarski duh nesalomiv i da ne pristajemo biti izopšteni iz civilizovanog svijeta, jer smo oduvijek bili dio njega.

AKTUELNO: Koja je uloga države po ovom pitanju i da li bi državni organi trebalo da se više angažuju kada je u pitanju CPC?

MITROPOLIT MIHAILO: Ne očekujemo da će se vlast, koju je instalirala Crkva Srbije pozabaviti protivpravnim djelovanjem te crkve, jer je očigledno da je misija i obaveza ove vlasti upravo suprotna – da se Crkva Srbije abolira za sva zlodjela prema državi Crnoj Gori i crnogorskom narodu, odnosno cjelokupnom nesrpskom stanovništvu, te da se prikriju njene nezakonite rabote u sferi imovinskog prava i finansijskog poslovanja.

U Evropi i ostatku demokratskog svijeta, podrazumijeva se jednak tretman svih vjerskih zajednica. U Crnoj Gori, u 21.vijeku, imali smo situaciju u kojoj je okosnica državnih izbora 2020. bio upravo Zakon o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica, kojim je konačno trebalo da se riješi pitanje crkvene imovine, te da se crkva druge države, uvede u pravni poredak i da se registruje u državi Crnoj Gori kao i svaka druga vjerska organizacija. Uslijedilo je očigledno pravno nasilje, protivzakonito usvajanje izmjena pomenutog Zakona, a po priznanju srpskih episkopa „njihovi pravni stručnjaci“, pravni savjetnici srpske crkve, su i pisali te izmjene. Crna Gora je tako, u jednom danu, postala teokratska država u kojoj svještenici parareligijske, a sve više i paravojne organizacije druge države, pišu zakone.

Pritom, ne može se niko oteti utisku da je uloga međunarodne zajednice kao svjedoka ili makar posmatrača ovakvog razbojničkog nametanja srednjevjekovne prakse i agende u sred Evrope, blago rečeno, čudna. Ako ovo pitanje nije pitanje vladavine prava i ljudskih prava, na kojoj se tako insistira, šta bi trebalo biti?

U ovakvom kontekstu, u kojem su premijeri, i onaj bivši, i naredni, i predloženi, zajedno sa svojim ministrima, konzistentni jedino u namjeri da asimiluju Crnogorce u srpski nacionalni korpus, Crnogorska crkva ne može ništa da očekuje od državnih organa. Zato su jedino građani Crne Gore ti u čijim je rukama sudbina njihove države i crkve. Ako je bilo ko imao dilema oko prave prirode ove vlasti, sada ih više nema.

AKTUELNO: Kakav je status CPC u posljednje nešto više od dvije godine nakon promjene vlasti? Koja je razlika u odnosu na prethodnu vlast?

MITROPOLIT MIHAILO: U Crnoj Gori je na djelu segregacija čitavog njenog naroda, sprovodi se revanšizam, asimilacija i kulturocid. Svoju mržnju prema simbolima ove države, prema njenom kulturnom nasljeđu, a posebno prema CPC, njenim vjernicima, poštovaocima, svještenstvu, aktuelna vlast ne skriva. Naprotiv, miljenici vlasti, po dubini, utrkuju se koji će na bezočniji, nečasniji, maliciozniji način, uniziti svaku crnogorsku posebnost, satrijeti svaki trag crnogorskog bića i samosvijesti. To čine i fizičkim napadima, prijetnjama, krivičnim prijavama, protiv svakoga ko se usudi iskazati ili demonstrirati otpor diskriminatorskom odnosu prema vjernicima Crnogorske crkve ili otpor siledžijskom ponašanju svještenstva Crkve Srbije.

Crnogorska pravoslava crkva za aktuelnu vlast ne postoji. U najkraćem i najblaže rečeno – ne postojimo – bez navođenja bezbroj situacija kada smo se obraćali nadležnim institucijama u cilju ostvarenja prava koja nam zakonom pripadaju, bez navođenja primjera, a koji su zapravo utemeljena praksa, favorizanja samo jedne religijske organizacije. Crkva Srbije je inaugurisana kao ultimativni, vrhovni autoritet u našoj državi. A njena vjekovna agenda je poznata. Sjetih se jednog od grafita koji je osvanuo u Crnoj Gori, nakon izbora, i glasi „krstiće se i ko neće“. Ova maksima je višeznačna i govori o samoj suštini i planovima tzv. SPC i vlasti koju je instalirala u Crnoj Gori.

Imajući to u vidu, očigledna je razlika u odnosu na prethodnu vlast. Od raspada bivše Jugoslavije srpska crkva postala je nezaobilazan politički subjekat na ovim prostorima i inspirator sukoba i bratoubilačkih ratova 90-tih. Tako da, kada kažete, prethodna vlast, to se sa stanovišta Crnogorske crkve, može tumačiti kao duži vremenski period. Crnogorci su morali, svojim ličnim zalaganjem, svaki građanin ponaosob, da obnavljaju svoju crkvu, da se samoorganizuju, kako bi vratili u život stožer crnogorske državnosti i duhovnosti. Svi se sjećamo 90-tih, loženja badnjaka na trgu na Cetinju, patriotskih antiratnih skupova, koji su čuvali obraz i čast Crne Gore u vihoru rata. I tada, kao i sad, CPC je bila mnogo više od religijske organizacije. Ona je, bila i ostala, simbol svega što je građanima Crne Gore, koje god vjere bili, najsvetije. Tada je CPC bila božija poruka o bratskoj ljubavi, i to usred policijskih kordona i naoružanih paravojnih jedinica. CPC je bila slika ljubavi i međuetničke sloge, a SPC je bila slika ratnog zločina. Istu sliku imamo danas.

Od obnavljanja crnogorske državne nezavisnosti 2006. godine odnos se prema našoj crkvi promijenio. Činjenica da se na crnogorskim institucijama zavijorila crvena zastava sa našim grbom, da se počela polako crnogorska istorija oslobađati od srpskih falsifikata, neminovno je dovela i do toga da CPC bude vidljivija u društvu i vidljiva za tadašnje državne vlasti. Ipak, zahvaljujući decenijskom malignom djelovanju tzv. SPC i njene ispostave u Crnoj Gori, Mitropolije crnogorsko-primorske, finansijska i propagandna nadmoć omogućila joj je da postane nezaobilazan akter na našoj političkoj sceni. Pa je tako u vlasništvo tzv. SPC u katastar upisano, po mišljenju stručnjaka, oko 80% objekata bez bilo kakve isprave podobne za upis prava svojine, bez bilo kojeg dokaza kojim se dokazuje pravo na upis.

SPC nikada nije registrovana u Crnoj Gori u skladu sa zakonskim propisima, nije imala pravni subjektivitet. Kako je takva organizacija postala glavni politički faktor, zašto i kako je izgrađen hram SPC usred Glavnog grada Crne Gore, zašto nije uklonjena limena crkva s Rumije, otkud toliko nelegalnih upisa u katastar? Sve su ovo pitanja za prethodnu vlast.
Zato su sada Crnogorci opet na istom zadatku. Možemo se osloniti jedino na sebe i na svoju dosljednost u borbi za pravo koje nam pripada, da vratimo što nam je oteto, oskrnavljeno, okupirano.

AKTUELNO: Kako komentarišete potpisivanje takozvanog ,,temeljnog ugovora” sa takozvanom SPC i kakve će posljedice, na sraman način potpisan okupacioni akt, imati na Crnu Goru?

MITROPOLIT MIHAILO: To je pokušaj legalizacije pljačke i skrnavljenja sakralnih objekata i istorijskih spomenika Crne Gore. Porobljavanja Crne Gore, utiranja njenog istorijskog nasljeđa, identiteta i autentičnosti. Posljedice ne mogu nastupiti ako svi lojalni građani države crnogorske budu na visini zadatka, a što im je u amenet ostavila borba i žrtva naših predaka i slavnih vladika.

AKTUELNO: Sve više u javnosti isplivavaju dokazi da je takozvana SPC paravojna, militaristička organizacija koja je neizostavni faktor u projektu stvaranja ,,srpskog sveta”. Dokazano je da u svrhu ovog malignog projekta ne biraju sredstva, i ne prezaju od pružanja političke, logističke, ideološke i propagandne podrške, a čak se dovode u vezu sa kriminalnim strukturama i nabavkom oružja. Da li se takva SPC može uopšte smatrati za vjersku organizaciju i da li ovakvim svojim zločinačkim ponašanjem šteti pravoslavnoj vjeri? Da li država ima snage da se odupre zločinačkom djelovanju takozvane SPC?

MITROPOLIT MIHAILO: Sve što ste naveli, odavno je jasno. Velikodostojnici drugih pravoslavnih crkava u svijetu opisuju SPC kao sektu unutar pravoslavlja jer baštini svetosavlje, crkveni nacionalizam, čija je sintagma “jedan narod, jedna religija i jedna država”. Svetosavlje je postalo odavno prepoznatljivi naziv za ovaj militantni, teokratski i klerofašistički kult unutar pravoslavlja. Svetosavlje je simbol etničkog radikalizma u pravoslavnom svijetu.

Dovoljno je osvrnuti se unatrag na istoriju u zadnjih 70 godina. Koja je to pravoslavna crkva u Evropi tako aktivno učestvovala u raznim ratnim kampanjama i blagosiljanju zločinaca i bratoubistva kao Srpska pravoslavna crkva? Počev od zločina u službi Hitlera pa sve do zločina u ratu 90-ih u Hrvatskoj i BiH.

Posljednji pokušaj započinjanja još jednog krvavog pira od strane tzv. SPC desio se na Cetinju, prilikom sramnog, nasilnog ustoličenja srpskog popa na tron Sv. Petra Cetinjskog, kada je bukvalno Crna Gora dovedena na ivicu građanskog rata. I sam premijer potvrdio je da se ustoličenje mora desiti i po cijenu ljudskih žrtava. Mudrošću i hrabrošću Crnogoraca i Crnogorki koji su tih dana bdjeli i stražarili nad crnogorskom Prijestonicom, do sukoba nije došlo. Ali, ta sramna slika slijetanja svještenog lica pod pancirom i pod zaštitom do zuba naoružanih plaćenika srpskih i ruskih obavještajnih službi, ostaće upisano u istoriji bestiđa, u istoriji potonuća srpske crkve u (auto)destruktivni fanatizam.

AKTUELNO: Nedavno ste prisustvovali komemoraciji srebreničkim žrtvama u Memorijalnom centru Potočari, kada ste poslali poruku da ”srpski narod nije genocidan, ali da njegove vođe jesu”. Da li će se srpski narod ,,dozvati pameti” ako se promijeni političko-ideološka garnitura koja ga vodi?

MITROPOLIT MIHAILO: Činjenica da bi se samim priznavanjem genocida u Srebrenici Srbija suočila sa obaveznom reparacijom za žrtve zločina u BiH, čini da njegovo negiranje od strane srpskih vlasti bude još više nemoralno, da se genocid i stradanje čitavog jednog naroda banalizuje i zloupotrebljava u svrhu jeftine propagande. Ne mogu se ljudske žrtve reparacijom plaćati.

Izjave pojedinih poslenika i predstavnika Crne Gore da „genocid nije počinjen nad Bošnjacima, već nad ljudima“, zastiđela je svakog čovjeka koji ima elementarno saosjećanje, ali i znanje o međunarodnom pravu. Definicija genocida upravo naglašava da je genocid zločin uperen protiv jednog naroda, na istrebljivanje čitave etničke ili religiozne grupe, a što je na primjeru Srebrenice potpuno jasno.

Srpski narod mora proći kroz katarzu i suočavanje sa zločinima počinjenim u njegovo ime. U tom kontekstu je izrečena moja izjava u Potočarima. Tek onda kada se svaki Srbin zastidi i pokaje zbog postradalih žrtava u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu, krenuće i Srbija da izlazi iz mraka hegemonizma i mržnje. Ipak, upravo zato što je stvorena atmosfera mraka, nasilja, bezumlja, utoliko je veće poštovanje i divljenje za one hrabre ljude u Srbiji koji su dosljedni u svojoj borbi za modernu Srbiju, oslobođenu patologije stvaranja i izmišljanja neprijatelja, kako među Srbima u Srbiji, tako izvan njenih granica.