Svako ko je prihvatio hrišćanstvo kao svoju vjeru dobro zna da se živi čovjek ne može zamisliti bez iskušenja. Ona ne dolaze našom voljom, nego višom silom. Nama je poznato kako je u dugoj istoriji postojanja život mlio ljudske sudbine i razarao njihov duševni sklop. Zato su mnogi događaji u životu duboko prožeti psihologijom. To nam nameće pitanja: Da li su ljudi uvijek žrtve svojih gorkih sudbina? Ili: Zašto su mnogi ljudi „zakinuti“ u svom životu? Je su li iskušenja uzročnici košmarnih drama i ljudskih konflikata? Duboko shvatajući tu istinu, možemo doći do konstatacije da su mnoga zagonetna svojstva egzistencije nametnuta voljom drugih. Tako ovozemaljski život protiče u neprestanoj borbi sa iskušenjima. Pravi vjernici nalaze rješenje u činjenju dobra, a ima dosta i onih koji se opredijele za zlo koje ima složene strukture i veoma ga je teško objasniti. Ako se otvore jedna njegova vrata, otvore se bezbroj njih. To će nam pośedočiti naša priča o čovjeku koji živi u svijetu iskušenja, odnosno u svijetu prerušenih iluzija i bolesnih ambicija. Umislio je da je mitropolit u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi umjesto živog i zdravog Mitropolita Mihaila. Što bi bilo da je umislio kako je on predśednik Crne Gore kada je spreman da sahrani živog mitropolita? Zaboravio je na svijetlu tradiciju i slobodarsku herojsku istoriju Crnogorske pravoslavne crkve i njen uzvišeni moralni kodeks. Krenuo je u urušavanje ovih vrlina ne birajući sredstva da stigne do cilja. Kao sljedbenik Mitropolita Antonija, Mitropolit Mihailo je sa Crnogorcima čuvar tradicija Crnogorske pravoslavne crkve koja je tri i po vijeka, odlukom svojega naroda, upravljala državom Crnom Gorom. Mukotrpnu odbranu CPC i njenu obnovu, u najtežim danima njene novije istorije, vikarni episkop Boris (Bojan Bojović) razbija urušavanjem njenog unutrašnjeg jedinstva i kanonskog poretka. U godini jubileja 30 godina od obnove CPC pokrenuo je široku kampanju sa vlastitim istomišljenicima iz zemlje i sa strane kako bi došao na mitropolitsku stolicu bespravno, bezakonjem, nekanonski i antiustavno. To dokazuju mnogobrojne krivične prijave i obimni dokazni materijal o kome će biti više riječi u ovom daljem tekstu. Podśećamo na njegov dolazak kod Mitropolita Mihaila i sticanje vaspitanja i obrazovanja u CPC. U CPC došao je u pratnji roditelja koji su ga doveli kao člana hora Srpske pravoslavne crkve iz Podgorice. Od školske spreme pośedovao je osmogodišnju školu. Da bi se dalje usavršavao, upisao je vanredno četvorogodišnju stručnu školu u Cetinju, pošto nije ispunjavao zakonske uslove za sticanje svojstva redovnog učenika. Po njenom završetku Mitropolit Mihailo uputio ga je u Italiju kod svojeg prijatelja pravoslavnog mitropolita Antonija De Rosa da kod njega nauči osnovne elemente iz bogosluženja. Nakon povratka Bojovića iz Italije Mitropolit Mihailo ga je postupno proizveo za ipođakona, zatim rukopoložio za đakona i svještenika. Zatim je raspoređen da obavlja bogosluženja u Kotoru. Predśednik Crkvene opštine Kotor je zahtijevao od Mitropolita Mihaila da ga premjesti iz Kotora na neko drugo mjesto u CPC zbog Bojovićeve nastranosti, o čemu postoji odgovarajuća dokumentacija koja se tokom vremena formirala.

1. Zapis o svješteniku Bojanu i odnosima sa izvjesnom ženskom osobom u Ljetnjikovcu kralja Nikole u Nikšiću.
2. Komplet od 12 zapisa o nastranim sklonostima vikarnog episkopa Borisa (biseksualizam, homoseksualizam) (zapisi – pismene izjave od 05.04.2020., zapis bez datuma, pismo od 07.09.2021., pismo od 10.06.2021., pismo od 28.08.2021., pismo od 23.06.2019., zapis bez datuma, pismo od 07.05.2019., pismo od 28.08.2019., zapis nedatirani i pismo od 27.07.2022. godine).

Sa dijelom pisane dokumentacije koja postoji o njegovom devijantnom ponašanju, Mitropolit Mihailo je upoznao vikarnog episkopa Borisa. CPC poštuje univerzalna ljudska prava i slobode, ustavna, zakonska i međunarodna prava manjinskih grupa i LGBT zajednice, ali u Crkvi važe za njena oba reda (svještenike i monahe) pravila koja ne dopuštaju te i takve pojave i odnose.

Mitropolit ga je premjestio u eparhiju Ostroško-Nikšićku. Poslije rukopoloženja za svještenika, Bojović se oženio i sklopio crkveni brak, koji nije dugo trajao. Nakon toga podnio je molbu za monašenje. U tom trenutku Njegovo Blaženstvo Mitropolit Mihailo bio je uvjeren da je Bojović duhovno sazrio da primi na sebe sve obaveze monaškog života. Mitropolit ga je zamonašio. Čin monašenja obavljen je u Kijevu 26. jula 2016. godine. Dužnost monaha vrši i dalje služeći u Nikšiću. Zatim uz pomoć Mitropolita Mihaila odlazi u Kijev, đe je vanredno upisao Kijevsku duhovnu akademiju koju je na intervenciju Mitropolita Mihaila završio sa dobrim uspjehom. Kao svještenik položio je zakletvu u CPC. Sve titule hirotesije i po vrhu mitru bez krsta, što je veliko priznanje monahu i svješteniku koje se rijetko daje, dodijelila mu je CPC sa potpisom Mitropolita Mihaila. Sva ova odlikovanja i dvije zakletve (svješteničku i monašku) Bojović je kasnije pogazio i sam sebe osudio kao nedostojnog svještenika CPC. Prije izvršene hirotonije Bojovića, Mitropolit Mihailo je sa njim otišao u Kijev i zamolio episkopa Kijevskog da ga zamonaši u čin arhimandrita. Ovaj događaj je po želji Mitropolita ostvaren sa ciljem zbližavanja dviju prijateljskih crkava, Crnogorske i Ukrajinske koje je postojalo još u Njegoševo doba sa čuvenim ukrajinskim pjesnikom Tarasom Ševčenkom. Ističemo da je uz ove događaje, prijateljstvo obnovljeno i učvršćeno između dvije autokefalne crkve i pośetom Kijevskog patrijarha Filareta CPC i Crnoj Gori. Tom prilikom je Njegova Svetost kijevski patrijarh Filaret rekao na Dvorskom trgu Kralja Nikole na Cetinju: „ Autokefalnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu i Autokefanu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, pored drugih pravoslavnih crkava, priznaje i sam Gospod Bog.“

Episkop Bojović je svojim destruktivnim aktivnostima pogazio episkopsku zakletvu, a time i prijethodne dvije. Uporedite neke rečenice iz obraćanja episkopa Borisa Njegovom Blaženstvu Mitropolitu Mihailu, Visokopreosvećenoj braći arhijerejima, svještenicima, časnom crnogorskom narodu, uvaženim uglednim gostima i javnosti Crne Gore, takođe na Cetinju, 16. juna 2019. godine, sa kasnijim njegovim deliktnim ponašanjem i pogubnim štetnim djelovanjem: „Počinjem ovo obraćanje prvo blagodareći Bogu kojeg proslavljamo! Ne znam čime zavrijedih da se na meni grešnom izlije tolika blagodat Svetog Duha preko ruku i molitvi našeg Mitropolita Mihaila i braće Arhijereja uzdižući me u Episkopski čin i dajući Arhipastirsku službu u Crkvi Hristovoj. Smatrajući sebe nedostojnim ove velike službe i potpuno svjestan teškog krsta koji preuzimam danas, slijedeći Hristov put: „Ko ne nosi krsta svojega i za mnom ne ide, ne može biti moj učenik.“ (Luka, 14, 27) Svjedoči Sveto Pismo.

Ubrzo 24. juna navršava se 21 godina kako sam uzeo svoj krst i došao u okrilje naše Svete Crnogorske Pravoslavne Crkve da služim Gospodu i narodu. Veliku blagodarnost izražavam našem Mitropolitu koji je imao strpljenja, iskustva i volje da jedno nestašno dijete, kakvo sam bio, izvede na pravi put i duhovno izgradi za ovu službu koju mi danas povjerava…“

Ako je 16. juna 2019. godine Boris (Bojan) Bojović imao ovakav pogled na svijet, usmjeren religiozno, vjerski, hrišćanski, crkveno, pravno i kanonski, ako je slao razborite i dobre poruke Mitropolitu, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, svojim drugovima i braći svještenicima, podsticajno djelujući razumom i istinom na vjernike, poštovaoce i privrženike CPC, crnogorske porodice, srodnike i sunarodnike, s pravom se pitamo odakle se odjednom kod njega desiše radikalne promjene? Đe se đede sva ona blagodarnost i zahvalnost prema svom dobročinitelju Njegovom Blaženstvu Mitropolitu Mihailu? Umjesto svega toga sada prema Mitropolitu Mihailu iskazuje krajnje nepoštovanje, upućuje uvrede i poruke tipa „Ko je prvi biće posljednji, a ko je posljednji biće prvi.“ Neprimjerena i uvredljiva retorika kojom se napada dostojanstvo Mitropolita Mihaila i ozbiljno urušavanje jedinstva CPC štetan je udarac ne samo našoj jedinoj duhovnoj instituciji koja okuplja sve ljude koji iskreno vole Crnu Goru, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost, nego i državi Crnoj Gori. Jer od iskona je poznata činjenica da je patriotska CPC svojom misijom i bezrezervnom podrškom samostalnosti Crne Gore iskazala svoje trajno opredjeljenje za suživot, zajedništvo, toleranciju i uvažavanje svih pripadnika drugih naroda koji žive u državi Crnoj Gori. Zahvaljujući razumnom djelovanju Mitropolita Mihaila kao poglavara CPC, Crnogorci nijesu i ne mogu biti prijetnja i prepreka za ostvarenje vjerske ravnopravnosti i jednakosti drugih građana u demokratskoj, građanski izgrađenoj državi Crnoj Gori. Ako vikarni episkop Boris smatra da su ovakvi stavovi Mitropolita Mihaila posljedica njegove starosti i nesposobnosti, te zbog toga treba da se ukloni po svaku cijenu sa mitropolitskog trona, očigledno ima neke druge, ekstremne (profiterske) ambicije koje utiču na njegovo ponašanje. Njegovi pokušaji da mimo zakonskih propisa i kanonskih pravila ukloni Mitropolita Mihaila jalova je rabota jer u pravoslavlju važi sljedeća pravna klauzula: „Dostojanstvo Mitropolita je doživotno.“ To znači da je njegov mandat doživotan i da on može prestati smrću ili dobrovoljnim odstupanjem sa dužnosti.

Takođe podśećamo vikarnog episkopa iz Nikšića da mu je u jednom dugom i bitnom periodu života Mitropolit Mihailo bio prijatelj ne samo zbog dobročinstava, ali mu vikarni episkop Boris nije odgovorio plemenitošću, dobrim djelima i zahvalnošću na adekvatan način. Nije zato što on u sebi nema ništa dobroćudno i humano. Te vrline za njega su nepoznanice. Starovremenska mudrost kaže: „Ne stičemo prijatelje time što primamo dobročinstva, nego zato što ih činimo.“ I još jedna starovremenska mudrost opominje da se dobročinstva i dobročinitelji nikad ne zaboravljaju, već ih treba poštovati: „Ne govori ružno o prijateljima i dobročiniteljima.“ Ko to ne zna, ne treba da se gordi svojim episkopskim zvanjem i spoljašnjim izgledom. Episkop se ne bira za svatove pa da bude presudan njegov vanjski izgled i ljepota. Pametan čovjek teži da bude lijep po svojim dobročinstvima i svim hrišćanskim vrlinama. Isto tako, ne treba slaviti svoje zablude i nazivati ih razboritošću i vrlinama. Ovome možemo dodati: Ne treba očekivati dobra djela od čovjeka koji služi kao loš primjer.

Episkop Simeon u nedatiranom pismu napisanom Mitropolitu Mihailu na oficijelnom memorandumu piše: „Borisovo svješteničko rukopoloženje bilo je vrlo negativno za našu Crkvu… Mislim da je Boris zbog svog episkopskog posvećenja pao u psihičku situaciju i zaboravlja na poniznost koja uopšte mora proizaći iz monaha… Vladika Sergej je, čija sam ti pisma poslao, upozorio me na njega nakon što ga je upoznao i rekao da je Bojan pogrešna postavka u našoj Crkvi.“

Dokaz: Pismo episkopa Simeona Mitropolitu Mihailu (nedatirano).

Dakle, episkopu Simeonu nije promaklo da se krije neka tama u duši vikarnog episkopa Borisa, koja mu proizvodi neki iskrivljeni odnos prema stvarnosti. Episkop Simeon zapaža da se radi o nekoj bolesnoj slici realnog svijeta koja kao „uobraženje“ predstavlja izobličenost svih realija. Borisove reakcije su u skladu sa tom predstavom izobličenog svijeta u kome je on „glavni lik“ kojem su svi podređeni.

Episkop Simeon u originalnom pismu sa prijemnim pečatom 12.05.2018. godine, ukazuje na nedostatke svještenika Bojana Bojovića koji su prepreka da postane episkop. Pismo završava rečenicom: „Ako to bude slučaj i ja ću vući konsekvence.“

Dokaz: citirano pismo sa prijemnim pečatom od 12.05.2018. godine.

Episkop Simeon naslućuje patološke planove svještenika Bojovića koje ovaj potajno priprema za vrijeme kad će ga hirotonisati za episkopa. Prepoznao je želju, namjeru i krajnji cilj Bojovića da se ugnijezdi kao episkop u CPC. Mreže koje svještenik Bojan plete upozoravaju na potrebu sprječavanja njegove hirotonije za episkopa. Jer ako ostvari svoju namjeru, skinuće definitivno masku sa sebe.

U nedatiranom originalnom pismu arhiepiskop Simeon ističe da je od strane svještenika Bojana prevaren, zbog čega je Mitropolitu Mihailu napisao pismo stilom i vokabularom koji nijesu dostojni jednog episkopa. „Jer takav odogovor ne treba ni jednom psu koji je zacijelo bolje zaslužio.“ Arhiepiskop Simeon decidno izjavljuje Mitropolitu Mihailu: „Ja nikada nijesam dovodio u pitanje sukcesiju Vašeg Blaženstva.“

Dokaz: citirano pismo.

I ovo pismo Episkopa Simeona treba shvatiti kao upozorenje na oprez. Bojović je u usponu, duboko ulazeći u avanturu prećeranog crkvenog napredovanja. Pri tome sve više se udaljuje od puta i učenja Isusa Hrista. Pun je sebe i umišlja da napreduje do dostojanstva Mitropolita. Bez ikakve rezerve kreće prema središtu svojih planova, namjera, težnji i želja, bez obzira što su sve njegove zamisli daleko od objektivne stvarnosti. A najviše ga zanima mitropolitski tron. On je glavni cilj neodmjerenih i neumjerenih težnji četrdesetogodišnjeg Bojovića. Istorija pravoslavne Crkve, u ovom slučaju crnogorske, po njemu, mora se kretati suprotno dosadašnjem pravcu kretanja. Ovđe se prekida svaki odnos prema tradiciji jedne pravoslavne Crkve i Bojovića svrstava u štetne osvajače, potčinitelje, koji znaju o hrišćanstvu „koliko i gluvi o muzici“.

U pismu arhiepiskopa Simeona Mitropolitu MIhailu, datiranom u Beču 18.06.2017. godine, između ostalog se kaže: „Ti i ja znamo ko je bio sastavljač ovog pisma, i zbog toga ostajem pri mojoj izjavi da je ovaj čovjek pun mržnje protiv mene i njegov cijeli put u crkvi je megalomanski, pun intriga, i ne samo protiv tebe, već protiv svih ljudi koji mu stanu na put. Ja sam djelomično kriv što sam utjecao na Tvoje Blaženstvo da ovu nedostojnu osobu dovedemo na veću poziciju u Crkvi. Mea culpa (moja greška) ! Također ovdje molim za oprost, jer nijesam znao sa kojom lažnošću ovaj čovjek hoće doći do svog cilja. I kada mislim na to, da će ova osoba jednog dana biti tvoj nasljednik, bude mi loše. Neka Bog sačuva Crkvu od toga! Zato ja pravim kraj unaprijed da ne bih morao doživjeti tu situaciju.“ U završnom dijelu pisma arhiepiskop Simeon kaže Mitropolitu Mihailu: „Moja bliskost sa mojim nekadašnjim duhovnim sinom, ne mojom krivnjom, ne može se više popraviti jer sam prekasno prepoznao gdje on tebe i mene želi odvesti. Ovakvo postupanje neće mu donijeti blagoslov odozgo.“

Ovako arhiepiskop Simeon autentično piše o svješteniku Borisu Bojoviću i njegovoj „moralnoj veličini“.

Dokaz: citirano pismo.

Ovim iskazom otvaraju se sve karte. Već su na stolu. Sve namjere i aktivnosti Bojovića episkop Simeon je nazvao pravim imenom. Postaje nam jasno sa kakvim se neshvatanjem organizacije i funkcije Crkve sudara Bojan Bojović. On ne razmišlja u skladu sa razumom, nego razmišlja mitski. Veliki megaloman i mitoman. Stvarnost nije usklađena sa njegovim zamislima. Ustrojstvo Hristove crkve postoji vjekovima unazad i uspješno funkcioniše na osnovu bezuslovnog pripadništva i odanosti njoj. Ona počiva na određenim pravilima i ta pravila ne može niko mijenjati. Čak ni mladi vikarni episkop, nosilac „nove svijetle budućnosti“.

U nedatiranom pismu potpisanom od arhiepiskopa Simeona, koje potiče iz vremena prije hirotonije episkopa Borisa (Bojana Bojovića) arhiepiskop Simeon kaže Mitropolitu Mihailu: „Ti imaš namjeru da Bojana promoviraš u episkopa… Ja znam da želiš nasljednika, ali ne tako nekog nedostojnog i čovjeka megalomana kao što je Bojan“.

Dokaz: citirano pismo.

Još jedan dokaz Bojovićeve grandomanije, odnosno samoprecjenjivanja svojih sposobnosti, moći i prećeranih ambicija.
U pismu arhiepiskopa Simeona vikarnom episkopu Borisu od 09.01.2022. godine arhiepiskop Simeon kritikuje i upozorava episkopa Borisa za članak na internetu povodom Božićne čestitke vjernicima. Članak je apsolutno neprikladan jer u njemu je demonstrirano veliko neznanje, što potvrđuju Simeonove riječi: „Bio sam užasnut tolikim neznanjem.“

Dokaz: citirano pismo.

„Ne da nijesi sposoban da govoriš, nego si nesposoban da ćutiš.“

U nedatiranom pismu arhiepiskopa Simeona, potpisanom njegovim autentičnim potpisom, upućenom Mitropolitu Mihailu, izjavljuje se da „otac Ivan govori o tome kako mu je episkop Boris potkopao autoritet. On potkopava moj autoritet jednostavno ignorišući moje pozive i naloge koje dajem“.

Dokaz: citirano pismo.

Dokaza za nedolično ponašanje vikarnog episkopa Borisa Bojovića ima napretek. Svi su kod Mitropolita Mihaila. Svim građanima Crne Gore koji žele da vide dokaze, to će biti omogućeno.

U pismu arhiepiskopa Simeona Mitropolitu Mihailu, koje je potisano autentičnim potpisom, sa prijemnim pečatom od 20.05.2019. godine, piše: „Mi obojica znamo kakve glasine iznova kruže od pojedinih ljudi ali i svještenika, čak u inostranstvu, o homoseksualnim naklonostima arhimandrita Borisa.“

Dokaz: citirano pismo.

U pismu arhiepiskopa Simeona, datiranom u Beču 03.02.2018. godine, sa prijemnim pečatom Cetinjske pošte od 13.02.2018. godine, arhiepiskop Simeon doslovno kaže za svještenika Bojana Bojovića: „On je Juda, a jednom Judi se ne može vjerovati; on je vuk u jagnjećoj koži. Nije na meni da sudim o Bojanovom moralu, ali ti znaš da mnoge osobe u Crnoj Gori, a također i u Makedoniji označavaju Bojana kao homoseksualca. Ja lično vjerujem da je on biseksualan.“

Dokaz: citirano pismo.

NAPOMENA: Crnogorska pravoslavna crkva tradicionalno baštini izvorno pravoslavlje koje svojim hrišćanskim učenjem isključuje mogućnost da u Crkvi svješteničku i episkopsku službu obavljaju ljudi koji pokazuju sklodnosti ka bludu. Na osnovu svoje uzvišene etičke tradicije CPC gaji i razvija svoju misiju sa odlučnim stavom da svještenici sa moralnim nastranostima i ovakvim karakteristikama ne mogu doći na njeno čelo i upravljati njenim poslanjem. Ovo važi za sve, pa i za vikarnog episkopa Borisa.

Mitropolit Mihailo: „Početkom ove godine upozoren sam da je vikarni episkop Boris riješio da me smijeni sa mjesta crkvenog poglavara i da on to mjesto preuzme, kao i da se neće ustezati da to učini , čak i po cijenu da moj život nije do kraja bezbjedan“.

Dokaz: originalni dokument koji se nalazi u arhivi CPC.

Vikarni episkop bez episkopije Boris Bojović, , pored ostalog, nije djelovao u skladu sa pravoslavnim učenjem i crkvenim pravilima. Posebno se stavljaju primjedbe na one odredbe člana Ustava CPC koje propisuju da se dokaže časnom crkvenom službom, uglednim životom i predanim radom na dobro Crkve i naroda, te da takvim radom stiče opšte poštovanje i iskaže sposobnost za službu koju obavlja. Pogazio je i riječi iz zakletve koju je polagao na dan svoje hirotonije za episkopa, a koje se odnose da će vazda biti vjeran i predan, da će čuvati jedinstvo CPC poštujući njen Ustav i propise donesene na osnovu njega, da će se u svim djelima i postupcima rukovoditi isključivo Dobrom i u interesu Svete Crkve i otadžbine Crne Gore. Svoju dužnost nije vršio savjesno i pravilno, niti je naredbe, rješenja, odluke i upozorenja viših vlasti, prije svega Mitropolita Mihaila, tačno izvršavao u skladu sa postojećim propisima i Ustavom. Takođe stoji obaveza za vikarnog episkopa da moralnim i pobožnim ponašanjem služi kao uzor Crkvi. Da bi se spriječile zloupotrebe i kršenja kanonskih i crkvenih propisa, još u ranijem periodu života i rada Hristove crkve donešena su određena pravila, nama poznata pod imenom Apostolska pravila. Crkva je apostolska. Ona je Apostolska zato što su je osnovali apostoli. Upravo zbog toga ona čuva Radosnu vijest Spasitelja koju su oni prenosili. U ovom smislu „apostolnost“ je sinonim za „istinitost“. Stoga „apostolnost“, u punom smislu te riječi, može da se odnosi samo na „Unam Sanctam“ (Jedina Sveta), to jest na Crkvu Pravoslavnu. Kontinuitet apostolskog nasljeđa jeste neophodan uslov, ali ne i dovoljan. Zakonski nasljednici apostola su episkopi, koji vjerno čuvaju apostolsko učenje. Oni imaju pravo da govore riječi istine. Zato su Apostolskim pravilima zaprijećene kazne za svaki prekršaj, nekanonsko i necrkveno ponašanje, kao i odstupanje od važećih crkvenih propisa. Eto odgovor na pitanje: Zašto je ponašanje vikarnog episkopa Borisa Bojovića protivcrkveno, zabranjeno i kažnjivo? Njemu hirotonisanje za episkopa i služba vikarnog episkopa u CPC ne koristi za afirmaciju pravih, istinskih vrijednosti Hristove Crkve koje proističu iz apostolskog nasljeđa, nego za ostvarenje vlastitih ciljeva koji, nažalost, nijesu usklađeni sa vaseljenskim ustrojstvom Crkve naslijeđenim od apostola. Bogu se mora služiti cjelovito, svom energijom svojega bića. Ono što je za vikarnog episkopa Borisa uzvišeno, pred Bogom je odvratno. Samo Bog svemu daje pravu vrijednost, dostojanstvo, ugled. Kome su važnije strasti, novac, luksuz, bogatstvo, alkohol, droga, poroci, nije uopšte vjernik. Ko uobrazi da od samoga sebe može stvoriti maloga boga, odnosno ko uopšte nije dostojanstven, ugledan, pravedan, ko se ne služi istinom i misli da može biti „veoma važan“ u sopstvenim očima, ali je sklon perverziji, on je ohol, uobražen, nadmen, gord, slavoljubiv, sebičan, nipodaštava i omalovažava ljude i nije mu mjesto u Crkvi. To pokazuje time što vikarni episkop iz Nikšića, koji ne smije biti pravni zastupnik ni predstavljati CPC u sredstvima javnog informisanja i medijima, niti sklapati ugovore i poslove, što su sve nadležnosti Mitropolita Mihaila, ipak radi neke poslove što nijesu u domenu njegovih ovlašćenja. Napominjemo da takođe nema pravo da CPC predstavlja na skupovima, saborima i dogovorima pred ostalim autokefalnim crkvama, kao i na crkvenim, državnim i narodnim svečanostim. Sve to teško pogađa sujetu vikarnog episkopa koji je umislio da je on mitropolit CPC umjesto Mitropolita Mihaila, pa često zlouptrebljava i neovlašćeno radi neke poslove koje smije obavljati samo vlast Crkve. Umišljenom „mitropolitu“, odnosno vikarnom episkopu Borisu poručujemo da će svi „poznati istinu, i istina će svakog izbaviti“ (Jevanđelje po Jovanu, 8, 32). Je li moguće da se Boris ne može oduprijeti zlu koje ga navodi na ovakvo ponašanje? Zapravo si čovjek po tome koliko se možeš oduprijeti negativnim porivima i nagonima. Moraš biti sudija sam sebi i pobijediti zlo koje vlada tobom. Zar nije imao dovoljno vremena (25 godina u CPC) da se izgradi kao ličnost da mu poštenje bude najljepši ukras, a ne najveći užas? Sebični i grješni interesi poništavaju ga kao čovjeka koji bi morao da teži savršenstvu. Svijest mu još nije shvatila kakve je velike vrijednosti dao za bezvrijednosti. Očigledno nije shvatio što znači dostojanstvo i čast episkopa, to jest vladike, nastavljača djela apostola i Isusa Hrista. Zakleo se da Hrista neće nikad napuštiti, a već je posrnuo pri prvim episkopskim (vladičanskim) koracima i svojevoljno izdao starodrevnu hrišćansku dogmu i stavove koje nam je ostavio naš Gospod Isus Hristos. Stiče se utisak da on ne može kontrolisati sebe, svoje nagone i porive, već dopušta da njime upravlja vladarski, to jest gospodarski instinkt, nesvjesna ili svjesna težnja, pobuda. Prosto rečeno, on sebe doživljava kao vladara, odnosno gospodara, pa u tom smislu nastoji da bude nadmoćan i dominira nad drugim ljudima.

Zbog svega toga Crnogorska pravoslavna crkva podnosi Osnovnom državnom tužilaštvu više krivičnih prijava protiv Borisa Bojovića.

Na osnovu člana 255 i 256 CPC podnijela je krivičnu prijavu protiv Raičević Zorke iz Podgorice, zbog osnovane sumnje da je u toku 2021. i 2022. godine zajedno sa 6 lica osnovala NVO pod imenom „Lučindan“ sa śedištem u Podgorici i lažno se predstavljajući da je istu osnovala sa namjerom prikupljanja sredstava za CPC i njihov odlazak u dijasporu. Sve je to radila sa namjerom da dijaspora uplati neodređeni iznos na žiro račun NVO „Lučindan“: 520-41212-17 koji je kasnije koristila kao lična sredstva. Svu ovu aktivnost je vršila protiv izričite zabrane Mitrolpolita Mihaila, koji je decidno zabranio korišćenje naziva „Lučindan“ i bilo koju aktivnost u ime i za račun CPC. Svim ovim radnjama ona je osnovano sumnjiva da je izvršila krivično djelo prevare iz člana 244 KZCG. U obrazložrnju krivične prijave ističe se da je imala podršku i saglasnost iz CPC od vikarnog episkopa Borisa Bojovića iz Nikčića. Da bi od sebe otklonio sumnju, vikarni episkop Boris sugerisao je Zorki Raičević da vrati pare CPC ili vlasnicima.

Na osnovu člana 255 i 256 CPC podnosi krivičnu prijavu protiv Borisa Bojovića, vikarnog episkopa sa službom u Nikšiću, zbog osnovane sumnje da je u periodu od 2020. do 2022. godine organizovao sanaciju Ljetnjikovca Kralja Nikole u Nikšiću bez konsultacija i dogovora sa Mitropolitom Mihailom i Crnogorskom pravoslavnom crkvom, nakon čega je ignosrisao dopis Mitropolita Mihaila da ispostavi finansijski izvještaj o utrošenim novčanim sredstvima, koja se prema nekim informacijama kreću oko 270.000,00 eura, ne podnoseći račune upravo onima koji su ga postavili na tako odgovornu i visoku dužnost, čime je osnovano sumnjiv da je izvršio krivično djelo zloupotrebe povjerenja iz člana 249 KZCG. U obrazloženju se predlaže angažovanje vještaka građevinske i finansijske struke o izvedenim radovima i utrošenim sredstvima, nakon čega bi bilo preciznije izjašnjenje podnosioca prijave.

Na osnovu člana 202 KZCG privatni tužioci Mitropolit Mihailo i Duško Glendža iz Cetinja, podnose privatnu krivičnu prijavu protiv Ane Radulović iz Podgorice (njeni lični podaci su u CPC), zbog osnovane sumnje da je u tekstu pod naslovom „Glendžino slavlje i tajni sastanci Mitropolita Mihaila sa Jakovom“ (Milatovićem), objavljenom na mreži Montenegru U. S VORLD NEVS od 03.04.2023. godine iznijela neistine iz ličnog života privatnih tužilaca, da se „Pobjeda Jakova Milatovića slavila i na Cetinju… koju je organizovao Crkveni odbor CPC u gradu, odnosno predsjednik Duško Glendža… koji je inače osuđivano lice, saradnik Škaljarskog klana i jedan od najistaknutijih saradnika Svetozara Marovića, prije njegovog sramnog bjekstva u Srbiju… koji je svjedok i učesnik paljenja dokumentacije o donacijama crnogorske dijaspore CPC, koja je iznosila skoro 100.000,00 dolara, što je i razlog paljenja dokumentacije… Da je u petak veče Duško Glendža bio organizator sastanka Jakova Milatovića i Mitropolita Mihaila u Vladičanskom domu na Cetinju… poslije sastanka Milatovića sa mitropolitom crkve Srbije Joanikijem… Da je Mitropolit Mihailo pod direktnim uticajem Glendže… Da je po nalogu Građanskog pokreta URA i pokreta Evropa sad… finansije svih odbora vežu za Cetinje i na taj način spriječe njihova djelovanja i uticaj… čiji je glavni cilj gašenje CPC… te se sumnja da su Glendža i Mitropolit Mihailo u konstantnoj komunikaciji sa Ruskom pravoslavnom crkvom… te da je izvjesno a što ogromna većina vjernika CPC smatra, je činjenica da Mitropolit Mihailo nije u stanju da bude na čelu CPC… te da su stava gotovo svi vjernici da se Mitropolit Mihailo povuče u mirovinu, a sve za dobro CPC i njenih vjernika“, koje su neistine dovele do teških posljedica za privatne tužioce kako među pripadnicima CPC, Crnogorcima i crnogorskom dijasporom, čime je osnovano sumnjiv da je izvšio krivično djelo iznošenja ličnih i porodičnih prilika iz člana 197 stav 3 u vezi stava 1 KZCG. Osumnjičeni je prijavljena Ana Radulović, korisnik mobilnog telefona (broj poznat) sa kojeg je ona razgovarala po diktatu Bojana Bojovića, postavljenog od strane Mitropolita CPC Mihaila za vikarnog episkopa te Crkve u Nikšiću. Dalje se u obrazloženju navodi Bojovićeva odgovornost povodom renoviranja Ljetnjikovca Kralja Nikole u Nikšiću, koju smo opisali u prethodnoj krivičnoj prijavi. Suština ove krivično-pravne radnje je u tome da je Bojović koristio Anu Radulović, i još neke nedostojne članove podgoričkog crkvenog odbora za spletkarenje, podmetanje i slične odvratne radnje s ciljem odvraćanja naših vjernika iz dijaspore i Crne Gore da prisustvuju velikom skupu u Cetinju pod nazivom „Susreti sa dijasporom“ kojem je prisustvovalo preko 600 uglednih ljudi.

Prijava Duška Glendže, predśednika Crkvenje opštine Cetinje, Ispostavi policije Cetinje za pozivanje i upozorenje vikarnom episkopu CPC Bojanu Bojoviću, koji je u telefonskom razgovoru sa Mitropolitom CPC Mihailom, iznio niz neistina na račun podnosioca prijave i prema njemu izgovorio ozbiljne prijetnje riječima;: „Izgoreću ga!“ U prijavi se dalje kaže da je „ovaj razgovor objavljen na društvenim mrežama i izazvao veliko uznemirenje pogotovo među vjernima CPC“.

Dokazi su citirane krivične prijave Osnovnom državnom tužilaštvu na Cetinju i Nikšiću, Osnovnom sudu Cetinje i Ispostavi policije Cetinje.

Mitropolit Mihailo je uz akt broj 24 od 10.06.2019. godine predao tadašnjem arhimandritu Borisu Bojoviću 14 bjanko potpisanih memoranduma i uz potpis Mitropolita ovjerenih pečatom da ih koristi kao zahtjeve za pomoć Crkvi, a povodom njegove hirotonije za episkopa koja je održana 6 dana kasnije (16.06.2019. godine). Ti su memorandumi, kao što je već rečeno, bili finansijski dokumenti za prikupljanje pomoći Crkvi i imali su sljedeće zavodne arhivske brojeve: 24/1, 24/2, 24/3, 24/4, 24/5, 24/6, 24/7, 24/8 24/9, 24/10, 24/11, 24/12, 24/13 i 24/14. Zadužen sa ovim memorandumima Boris Bojović nikada dosad nije po osnovu ovih dokumenata finansijske prirode podnio izvještaj Mitropolitu Mihailu i Crkvi o iznosu sakupljenih priloga za Crkvu, pa se zbog toga osnovano sumnja da je izvšio zloupotrebu ovlašćenja i nanio štetu neutvrđenog iznosa CPC.

Rušilačku kampanju protiv CPC i Mitropolita Mihaila vikarni episkop Boris je intenzivirao naročito od Lučindana prošle godine (31.10.2022.), kada je pokrenuo svještenike CPC da ne prisustvuju Bogosluženju i ostalim skupovima koje CPC ovim povodom organizuje. Oni su izvršili njegov nalog i nijesu prisustvovali Bogosluženju održanom toga dana u Crkvi Svetog Pravednog Ivana Crnojevića na Cetinju. Oni su izostali i sa svečane večernje akademije u hotelu Grand, čime su počinili grijeh prema Crkvi, pa će za to snositi posljedice.
Da biste bolje upoznali lik i djelo vikarnog episkopa Bojovića, iznijećemo još neke istine o njemu. Naime, Mitropolit je u više navrata, sa najboljim namjerama, pokušao da savjetima utiče na Bojovića. Bio je tolerantan, širokogrud, strpljiv, milosrdan, pravi hrišćanski učitelj i savjetnik od kojega se može primiti dobra pouka. Prema Bojoviću njegovao je srdačnu roditeljsku prisnost u duhovnom smislu. Mitropolit Mihailo posebno je pazio da mu prenese istinsku sliku o Gospodu Bogu, shvatajući taj proces kao ispravan oblik života i pripremu za postojanost, istrajnost i vjernost u dobru. Međutim, do Bojovića njegove riječi nijesu dopirale zato što on leti visoko iznad svakog čovjeka bez obzira na vrhunce koji su neki od njih dostigli. Sveto pismo moralo bi za vladiku Borisa da bude ustav, ali za njega svi zakoni koji se temelje na Svetoj riječi su bezvrijedni, kao da ne postoje. Za njega je biti vladika zanimanje pomoću kojeg se stvara novac malverzacijama, donacijama i sumnjivima sankcija isključivo radi lične koristi, a ne Božji poziv kao poseban Božji dar koji se daje samo izabranim. Vikarni episkop iz Nikšića, kao svaki genius religiosus, ruši obrasce prava i okvire CPC. Očigledno nije prilagođen i nije dorastao Božjem daru koji mu je dat. Uzeo je mač u svoje ruke umjesto da donosi mir i uznosi molitve kao što to rade drugi episkopi, koje možemo nazvati herojima hrišćanske vjere. Za razliku od njih, Bojović ne može biti čuvar božanske vatre, jer je grješnik i nije čuvar svetoga u CPC u kojoj plamti oganj izvornoga hrišćanstva i Hristove istine.

Na śednici Svetog Sinoda CPC sa svještenicima naše Crkve, održane u poneđeljnik, 17.04.2023. godine u 17;00 ura u Vladičanskom domu na Cetinju, vikarnog episkopa Bojovića interesuje zašto se danas na ćednici razmatra samo rad Ostroško-Nikšićke episkopije. Zašto se ne razmatra rad i ostalih episkopaja u okviru CPC? Mitropolitu je odgovorio da od njega (Borisa) nema potrebe da traži bilo kakve izvještaje kad je sam rekao da je episkop Gorazd nadležan za rad Ostroško-Nikšićke episkopije. Za sebe je izjavio da je vikarni episkop samo do eventualne smjene episkopa Gorazda.

Mitropolit je istakao da je postojala namjera da vikarni episkop Boris putuje u SAD. Prilikom pośete vikarnog episkopa Borisa SAD, imao je susret sa predstavnicima crnogorskih iseljenika. Njegovo putovanje u SAD bilo je privatnog karaktera, što je on zloupotrijebio za sticanje ličnog profita.

Vikarni episkop Boris svoj disput počinje opisom događaja od prošloga ljeta. Po njegovom mišljenju, sve se dešava pošto je odlučeno da ide u SAD. Problemi počinju od Duška Glendže. Kao dokaz pušta sa telefona navodno snimljeni razgovor između Mitropolita Mihaila i Duška Glendže. Kasnije će priznati da se radi o vješto urađenoj montaži razgovora, što je dokaz da je moguće, obično zlonamjerno, proizvesti nešto kao dokaz, a da to nije vjerodostojno. Tvrdi da su tako namiještani neki „dokazi“ protiv njega.

Na pitanje da li podnosi izvještaje o svojemu radu i stanju u episkopiji o vjerskim, administrativnim, finansijsko-ekonomskim i drugim pitanjima, vikarni episkop Boris odgovara da treba da pitate episkopa Gorazda o stanju u Ostroško – Nikšićkoj episkopiji zato što je on glavni episkop u njoj.

Cijela diskusija vođena je povodom pitanja je li vikarni episkop Boris podnio izvještaj o investicijama, odnosno o finansijskim troškovima renoviranja i stavljanja u funkciju episkopskog doma (Dvorca) u NIkšiću. Tu se nadovezuje još jedno pitanje: Da li postoji izvještaj o prikupljanju novčanih priloga i sredstava u zemlji i inostranstvu za manastir u Riśem Dolu? Nepodnošenje izvještaja prikrivanjem i zataškavanjem uslovilo je i podnošenje krivične prijave protiv vikarnog episkopa. Takođe se postavilo pitanje da li se prekinulo sa praksom više žiro računa u Crkvenim opštinama i da li ima još takvih aktivnih računa?

Vikarni episkop je odgovorio da je ranije bilo više računa.

Zatim se povela priča o gospođi njegovim bludnim radnjama sa izvjesnim ženskim osobama.

Od Ljetnjikovca u Nikšiću vikarni episkop Bojović i njegovi bliski saradnici bili su napravili noćni klub.

Mitropolit Mihailo postavlja pitanje urednosti vršenja službe i dužnosti protojereja stavrofora Dragana Pavlovića. Ovo pitanje Mitropolit je postavio s obzirom na činjenicu da vikarni episkop Boris i svještenik Pavlović se nijesu ponašali u skladu sa crkvenim pravilima, već su kršili norme crkvenih propisa. Mitropolit navodi da je Pavlović bio u zatvoru, a vikarni episkop Boris njegovo odsustvo je pravdao davanjem godišnjeg odmora Pavloviću.

Vikarni episkop Boris nakon toga navodi obećanje Mitropolita Mihaila da će manastir u Rićem dolu biti izgrađen. Postoji izvještaj o iznosu od 4.000,00 – 5.000,00 E za radove na ovom manastiru.

Dokaz: zapisnik sa śednice Svetog Sinoda od 17.04.2023. godine.

U svakome grijehu postoji krivica i posljedica. Krivica je unutrašnja svijest o grijehu, grža savjesti, nezadovoljstvo i to je nešto lično. Ta krivica ne prelazi na drugoga. Ali postoje posljedice grijeha. Svako je lično odogoran pred Bogom. Moramo priznati da smo mi često malene glave da ponizno priznamo krivicu zbog učinjenog grijeha i pravilno protumačimo njegove posljedice. Vikarni episkop ne bi morao da posluša Mitropolita Mihaila samo u slučaju ako ga navodi na zlo, na kršenje bilo koje Božje zapovijesti. U tom slučaju Boris ne bi bio kriv, nego Mitropolit Mihailo. Nastranost episkopa Borisa svaka pravoslavna Crkva posmatra kao izopačenost, bezbožnost, rak-ranu. Niko nije srećan ko ne ispuni Božju volju. A zna se što je Božja volja. Ne činiti zlo protiv bližnjega svojega i protiv sebe. A vikarni episkop učinio je veliko zlo ne samo prema Mitropolitu Mihailo, nego i prema CPC koju razbija, a želi pritvpravno da bude njen poglavar.

Na śednici od 17.04.2023. godine Đakon Nebojša Aleksić zahtijeva da se Njegovo Blaženstvo Mitropolit Mihailo razriješi sa mitropolitskog položaja od 10.04.2023. godine, što je protivno odredbama Ustava CPC u kojem je precizno definisano doživotno zvanje mitropolita. Nakon toga đakon Aleksić čita Simeonovo pismo za razrješenje Mitropolita Mihaila. Mitropolit CPC Mihailo traži da mu ga đakon preda. Poslije nekoliko ponovljenih Mitropolitovih poziva, đakon Aleksić je najzad predao pismo. Zajedno sa pismom bili su još neki papiri, a jedan od njih bio je na ruskom jeziku. Taj papir pročitao je i preveo predćedavajući Đurović. Suština Aleksićevog istupanja i zahtjeva bila je u tome da je Aleksić optužio Mitropolita Mihaila kako je zajedno sa bjeloruskom i još nekim manjim crkvenim organizacijama učestvovao u osnivanju „trećeg pravoslavnog svijeta“. Pri tome se ističe u negativnom smislu uloga izvjesnog Serafima Modovilova kao ličnosti bez ugleda koja je došla na loš glas.

Mitropolit Mihailo negira ove optužbe. Tvrdi da nije potpisao bilo kakvo prisajedinjenje sa ovim crkvama. To poturaju oni koji ne vole njega i CPC. Navodni dokument nema vjerodostojnost jer je falsivikovan. Falsifikat se utvrđuje činjenicom što u gornjem lijeom uglu akta papir kojim se manipuliše nema zavodni arhivski broj koji inače pośeduje svaki arhivski dokument upućen iz CPC. Falsifikovanjem je presnimljen pečat i potpis, ali nema zavodnog arhivskog djelovodnog broja.

Ponovo se u diskusiju uključio đakon Aleksić. Istakao je da se ovo pitanje direktno tiče CPC, a u priču je uključen i svještenik Tihon. Aleksić prevodi i saopštava prevedene stavove pisma episkopa Simeona. U pismu jedan stav upućuje na mogućnost saradnje sa bjeloruskom crkvom, ali ne i sa ostalim malim crkvama. CPC ima svijetlu i slavnu prošlost koju ove male crkve nemaju.

Mitropolit Mihailo je obavio kraći telefonski razgovor sa episkopom Simeonom u vezi sa njegovim ranijim negativnim mišljenjem i stavovima o svještenicima Kotorsko-primorske episkopije, kao i sadašnjem vikarnom episkopu Borisu.

Sljedeći skup je održan 12.05.2023. godine u Vladičanskom domu. Glavnu namjeru učesnika predstavio je Žarko Radulović koji je decidno tražio da se Mitropolit Mihailo povuče sa čela CPC, a da će za to biti finansijski obezbijeđen i da mu neće faliti ni tičjega mlijeka ako zahtjev ispuni. I ovaj pokušaj verbalnim nasiljem i pritiskom na Mitropolita nije urodio ispunjenjem zahtjeva pučista koji su došli kao politički organizovana grupa sa jednim jedinim ciljem: svrgavanje Mitropolita Mihaila. Svojim verbalnim pritiskom i terorom i nedoličnim ponašanjem protagonisti pokušaja nasilne smjene Mitropolita izvršili su povredu neprikosnovenosti stana, životnog i radnog prostora, čija je nepovrjedivost Ustavom CG zagarantovana. Međutim, Mitropolit Mihailo, u znak dobrodušnosti, ovom prilikom nije prijavio nikoga iako je iako je njihovo ponašanje izlazilo iz okvira pristojnosti (prilikom izlaska iz prostorija bilo je uvreda i psovki na račun Mitropolita).

MITROPOLIT MIHAILO je kazao da ima više od 15 godina kako su počele priče o razmimoilaženju tadašnjeg svještenika BOJOVIĆA sa episkopom Simeonom, koji je pisao za Bojovića da je nastran. Mitropolit je savjetovao Bojoviću da riješi nesporazum sa Simeonom kako bi se tenzije blagovremeno smirile. „Bojoviću nijesam želio nikakvo zlo nego sam mu omogućio da nastavi školovanje i napredovanje u službi. Tako je proizveden (hirotonisan) u čin episkopa.

Mitropolit Mihailo svojevremeno je zamolio Duška Glendžu, predśednika CO Prijestonice, da provjeri prikupljene podatke o vikarnom episkopu Borisu, što je ovaj prihvatio. Glendža je provjerio podatke koje je Mitropolit imao u dokumentaciji. Uvjerio se da su podaci istiniti. Istinitost podataka potvrdili su kasniji događaji, vjerodostojna dokumenta i svjedočenja svjedoka raznih dešavanja. Čak su otkriveni i mnogi novi detalji i činjenice o deliktnom i za Crkvu štetnom Borisovom djelovanju. Vikarni episkop nakon što je Duško Glendža na osnovu uvida u kompletnu dokumentaciju došao do zaključaka da je nepobitna istina da je Boris djelovao negativno i štetno po CPC, poveo je hajku protiv Glendže putem društvenih medija i mreža uz obilatu pomoć svojih istomišljenika (Veljka Martinovića i ostalih sa portala VOM), iznosio neistine i laži da sam član URE, da URA preko mene finansira CPC, da sam u CPC doveo Jakova Milatovića i tim povodom organizovao svečanu večeru. Toliko su daleko išli da su izmislili kako sam član Škaljarskog klana, a ja sam ono što sam uvijek bio: čovjek koji se bavio isključivo svojom strukom – građevinom. Ujedno sam bio beskrajno vjeran i odan svojoj državi Crnoj Gori i mojoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. To ću ostati do kraja svojega života. Donator i vjernik. Ako sam zbog toga grješnik – neka mi Bog sudi. Napominjem da sam provjerom i prikupljanjem novih podataka otkrio zapanjujuće činjenice o brojnim malverzacijama vikarnog episkopa, o čemu će se naknadno izjasniti nadležni državni organi koji se bave ovom istragom.

Glendža je direktno optužio vikarnog episkopa za nemoral. Predśednik CO Cetinje Duško Glendža je takođe tražio da se preispitaju računi za izvedene radove na dvorcu u Nikšiću. Kampanju protiv predsjednika Glendže vikarni episkop Boris je vodio kako bi prikrio svoje nemoralne radnje i odgovornost za njih. Glendža takođe smatra da je za nastale probleme kriv Mitropolit Mihailo što je bio suviše blag, tolerantan i vjerovao ljudima koji nijesu bili dostojni njegovog povjerenja. Glavna krivica bila je u tome što je skrivao njihove mane, ljudske nedostatke i nemoralne pojave.

Opisujući događaje vezane za Bojovića Mitropolit Mihailo je rekao: „Śeđeli smo jednom prilikom u Nikšiću da bismo neka zbivanja doveli na čistinu i saznali pravu istinu. Episkop Boris Bojović tražio je da iznesem sve što znam o njemu. Nijesam želio nikakve nove zađevice te sam sa najboljim namjerama govorio o onome na što se vjernici i drugi žale pismeno ili usmeno. Čini mi se da bih sve muke zaboravio kad bi moj trud urodio plodom kod episkopa Bojovića. Iskreno sam želio da se sva ova ružna priča iz korijena promijeni i dobije srećan završetak. Međutim, moj iskreni pristup ovom problemu i želja da uspostavim dobre odnose na zdravim temeljima, nije dao očekivane rezultate.“

Na osnovu izloženog teksta sa nepobitnim činjenicama koje potvrđuje i dokazna dokumentacija možemo zaključiti: da vikarni episkop Boris (Bojan Bojović) je glavni organizator i kolovođa urušavanja unutrašnjeg jedinstva CPC i nekanonske protivustavne nasilne smjene duhovnog poglavara CPC AC i M C. Mihaila. U cilju ovakve nelegitimne radnje primjenjuje beskrupulozno sva sredstva. Izveo je dosad više neuspjelih pokušaja iznuđivanja ostavke AC MIhaila koji su imali karakter prinude sprovođene i aktivnostima verbalnog nasilja uz pomoć grupe organizovanih plaćenih ljudi, među kojima su i lica bez etike upućena sa strane sa ciljem urušavanja CPC i Mitropolita. Da bi ostvario mračne namjere prema CPC i njenom duhovnom poglavaru, vikarni episkop Boris je organizovao višemjesečnu lažnu propagandu protiv CPC i Mitropolita preko društvenih mreža uz pomoć svojih istomišljenika. Njihov plan svrgavanja Mitropolita predviđa scenario da to ostvare zloupotrebom građanskog skupa koji treba da se održi u sasvim druge svrhe, odnosno u znak obilježavanja godišnjice građanskog otpora na Belvederu.

U pripremi organizovanja ljudi i ovog scenarija učestvuju pučisti predvođeni Borisom Bojovićem. Preko crkvenih odbora neuspješno pokušavaju da okupe što veći broj ljudi kako bi uz pomoć zavedenih i neobaviještenih građana, u okviru manifestacije drugog karaktera izveli svrgavanje i izazvali mogući nered. Taj događaj najavljuju za neđelju, 03. septembra 2023. godine. Pošto im pomenute śednice i cjelokupna agitacija nijesu urodile plodom, oni idu od kuće do kuće po selima i gradovima Crne Gore, moleći ljude da ih podrže u ovom suludom pokušaju. Predvodnici ovog putujućeg karavana su vikarni episkop Bojović i penzionisani univerzitetski profesor iz Novog Sada Milenko Perović sa sradnicima. U redovima saradnika podržavaju ih i još neki partijski aktivisti koji ne razumiju Ustav CPC i oglušuju se na njega. Partijski organi bilo koje partije ne mogu odlučivati o pitanjima ustrojstva Crkve. Upozoravamo ih da se tako ne ponašaju civilizovani ljudi. U ovom slučaju mora se poštovati vladavina crkvenog prava i hrišćanskog morala. U PAMET SE, BRAĆO CRNOGORCI!