Mi, Mitropolit Mihailo, Božjom milošću duhovni poglavar Crnogorske Pravoslavne Crkve i Arhiepiskop Cetinjski, zaklet Svemogućem Bogu da ću čuvati jedinstvo naše Svete Crkve i biti vjeran otadžbini Crnoj Gori, a u vremenu prijetnji uperenih protiv tog jedinstva, obraćam se ovom

POSLANICOM

sa arhipastirskim blagoslovom svještenstvu, vjernicima i blagodarnim poštovaocima Crnogorske Pravoslovne Crkve

Na Lučindan 31. oktobra će biti dvadeset i pet godina od kako sam na Cetinju 1998. svečano ustoličen kao drugi po redu poglavar obnovljene autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Dostojanstvo i hrišćansku žrtvu da bude prvi nakon obnove 1993. do upokojenja 1996., a u teškom vremenu po narod i državu, pripalo je blaženopočivšem mitropolitu g. Antoniju Abramoviću. Poslije 73 godine od ukidanja i pri žestokom otporu Srpske pravoslavne crkve i matične države, ali i uz snažnu podršku crnogorskih patriota g. Antonije je počeo svoju pastirsku duhovnu misiju. Pošto je Srpska crkva od 1920. okupirala sve crnogorske crkve i manastire, trebalo je početi „s gole poljane“. Uz blagodarnu finansijsku pomoć plemenitih darodavaca obezbijeđen je krov nad glavom i kapelica za bogosluženje u današnjem Mitropolitskom domu.

Vama je, drage moje Crnogorke i Crnogorci, izvjesno poznato koliko sam ovih četvrt vijeka propatio, kao niko u Crnoj Gori, podnoseći pravu golgotu da bih ostao na Hristovom putu i sačuvao i unaprijedio našu Svetu Crkvu. Podśetiću samo da je uspostavljena kanonska saradnja sa više pravoslavnih crkava, formirani crkveni odbori u našoj dijaspori, slobodnom voljom vlasnika vraćeno 50-tak plemenskih crkava u Katunskoj i Riječkoj nahiji, u više gradova formirani su crkvene opštine i postavljeni parohijalni svještenici. Na Lučindan 1999. donešen je i Ustav, čime je legalizovan pravni status i definisano unutrašnje ustrojstvo naše Crkve.

Istina je da su, u situaciji svesrdne podrške crnogorskih vlasti crkvi Srbije, bili iluzorni brojni pokušaji da naše svještenstvo vrši bogusluženje u božjim hramovima, koji su do 1920. pripadali Autokefalnoj Crnogorskoj Crkvi i crnogorskoj državi. Propali su i uporni apeli da Država spriječi kulturocid kojim Srpska crkva devastira našu sakralnu kulturnu baštinu. U teškoj stigmi svih ovih godina i decenija, u materijalnoj oskudici i pri stalnoj domaćoj i međunarodnoj harangi imperijalne crkve Srbije, istinsko stradanje su podnosili malobrojni klir, pa i mnogi pravoslavni vjernici koje je sabirala naša Crkva.

Svemu rečenom treba dodati činjenicu da su od mojeg mitropolitskog ustoličenja, promijenjena tri državno-pravna stausa Crne Gore: Savezna Republika Jugoslavija, Državna Zajednica Srbija i Crna Gora i od 2006. suverena Crna Gora. U politički turbulentnim vremenima Crnogorska Pravoslavna Crkva, koja je svo vrijeme zastupala državnu nezavisnost, nije mogla biti pošteđena aspiracija raznih domaćih i stranih javnih i tajnih službi da je razbiju ili unište. Pogotovo što je broj vjernika i poštovalaca Crnogorske crkve dostigao trideset procenata. Međutim, prije ili poslije, ove aspiracije su prepoznate i odbijene. Uvećavao se broj episkopa i mirskih svještenika, pa je nakon deset godina, 2009. donešen novi Ustav kojim je utvrđena crkveno-jerarhijska upravna struktura: Mitropolit, Sveti Arhijerejski Sinod, Veliki Crkveni Sud, Mitropolitski Savjet, teritorijalna nadležnost episkopija itd. Prema članu 8 Ustava, a i tradicionalno u hrišćanskim crkvama (uz rijetke izuzetke), dostojanstvo Mitropolita Crnogorskog je doživotno.

Posebno teško iskušenje za Crnogorsku Crkvu, pa i Državu, došlo je tokom višegodišnje pripreme Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. U to vrijeme pažnja poglavara Crkve se nužno usretsređuje na temeljno pitanje: očuvanje samostalnosti i zaštitu interesa naše crkve, više nego na proceduralne pojedinosti i na unutrašnje devijantne pojave pojedinih episkopa. Shodno zakletvi „…da ću čuvati jedinstvo Crnogorske Pravoslavne Crkve poštujući njen Ustav i propise donesene na osnovu njega i da ću se u svim djelima i postupcima rukovoditi isključivo dobrom i u interesu naše svete Crkve i otadžbine Crne Gore i nikada neću pristati na bilo kakvu izmjenu i djelo koji bi bili upereni protiv samostalnosti Crkve i države“, dragi Crnogorci, Vaš Mitropolit se dosljedno držao ove zakletve. Kako pravo zborio tako mi pomogao Gospod Bog! Ako sam u izvršenju ove zakletve što sagriješio ili kome žalost učinio, a nije isključeno da jesam jer smo svi grešni, poslužiću se riječima Svetog Petra Cetinjskog: „…da mi svak oprosti od svega srca i duše, i tako ja opraštam svakojega maloga i velikoga, koji mi je gođ što sagriješio, prosto da je od mene svakomu za dovijek i na strašni Božji sud o vtoromu Hrista Boga prišestviju“.

U naivnoj nadi da će dobiti dostojno mjesto u nacionalnom zakonodavstvu, naša Crkva je s raznih strana viđena kao problem u državnom projektu formiranja Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Znamo kako je taj besmisleni konstrukt završio i sa kojim posljedicama po dostojanstvo crnogorske države. Međutim, poslije podaničkog potpisivanja tzv. Temeljnog ugovora Crnogorska Crkva se vidi kao jedina preostila linija otpora koju treba definitivno srušiti. Nije slučajno da se nedavno napada s adrese Ministarstva spoljnih poslova Ruske federacije kao „raskolnička“ koja, ni manje ni više, nego uz pomoć destruktivnih snaga Zapada razbija jedinstvo pravoslavlja! Kolikogođ da je ova izjava nonsens, ipak je opasna jer dokazuje da je našoj Crkvi pridodat visoki geostrateški značaj. Odatle prističu razlozi sadašnjeg neustavnog i nekanonskog nastraja na dostojanstvo poglava Crnogorske Crkve. Ne znam koliko su svjesni, ili su izmanipulisani sudionici ovog scenarija, ali ja se molim Svevišnjem da se prespitaju kako ne bi na svoju dušu navukli teški grijeh raskola naše Svete Crnogorske Pravoslavne Crkve. I to u danima radosti i slavlja 30 godina od Njene obnove. Ovo se u prvom redu odnosi na Vikarnog episkopa Borisa (Bojovića).

Vladika i Mitropolit crnogorski
† Mihailo
s.r.