Obavještavamo javnost da je Boris Bojović 03. septembra 2023. godine sa grupom zavjerenika, bez znanja CPC čiji je bio vikarni episkop, uz pomoć necrkvenih ljudi, organizovao isključivo građanski skup na ulici i izveo puč koji ga je „proglasio za novog crnogorskogmitropolita“.Cijelo vrijeme prikrivao je zle namjere od poglavara CPC i njenog Svetog Arhijerejskog Sinoda. Prije čina nekanonskoga samoproglašenja za „mitropolita“, Bojović je, kako kaže „umirovio“ poglavara CPC Mitropolita Mihaila, koji je 1998. gdine kanonski izabran za mitropolita. Bojović nije imao nikakve ni crkvene ni građanske nadležnosti da to uradi. Da je poštovao samo dvije odredbe člana 8. Ustava CPC, Bojović bi znao da „U Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi dostojanstvo i titulu Mitropolita ima samo poglavar Crkve“ i da je „Dostojanstvo Mitropolita Crnogorskog doživotno“. Međutim protivno svim kanonima u pravoslavlju i najvišim aktima kao što je Ustav CPC, Bojović je dozvolio jereju Stefanu Markoviću da „položi ruku na njegovo rame“ to jest da ga proizvede (rukopoloži) za mitropolita.

Postoje snimci i filmovi koji to potvrđuju. Time je ova zavjerenička grupa, težeći da Bojović skrene sa Božje staze i popne se hijerarhijski na sam vrh, ustala protiv Boga, Božjih zapovijesti, uređenja i funkcionisanja pravoslavnih crkava, grubo degradirala članove 8, 10, 11, 12, 13, i 15. Ustava Crnogorske pravoslavne crkve i ispoljila krajnje nemaran odnos prema odredbama Apostolskih pravila, odlukama Svetih otaca i kanonima svih Vaseljenskih sabora. Prema tome, u svim pravoslavnim crkvama sve je do tančina predviđeno, pa i uslovi kad se može birati mitropolit, odnosno poglavar pravoslavne crkve, procedura koja se mora do posljednjeg slova ispuniti, ko bira Izborni savjet, koje su dužnosti Izbornog savjeta koji donosi odluku ko može da se kandiduje za mitropolita i sve radnje oko izbora. Izborni savjet se formira odlukom Svetog Arhijerejskog Sabora koji je najviši organ upravljanja CPC, te najviša duhovna, crkveno-zakonodavna, crkveno-upravna i crkveno-sudska vlast u CPC. Da bi Sveti Arhijerejski Sabor formirao Izborni savjet, obavezan je jedan preduslov: upražnjeni mitropolijski tron. Pošto je dostojanstvo mitropolita CPC doživotno, mitropolijski tron nije mogao biti upražnjen, pa ni ova procedura, u skladu sa važećim propisima, nije mogla da se sprovede. Zato se bivši vikarni episkop odlučio da pravnim nasiljem dođe do cilja.

Nije mu odgovarala ni činjenica da posljednji hirotonisani episkop ne može biti ispred onih episkopa koji su hirotonisani prije njega i koji su hirotonisali njega. Dakle, sve je potpuno jasno. Želje Bojovića su jedno, ali propisi su bili protiv njegovih želja. Zato je prekoračio sva svoja ovlašćenja i protivno pravoslavnim kanonima i ustaljenoj dvomilenijumskoj praksi, protivno volji Boga i suštini hrišćanstva odlučio da postane poglavar CPC bez Božje podrške,čime je ušao u neke necrkvene vode koje nemaju ništa od onoga što čini suštinske vrijednosti hrišćanstva. Neučešćem CPC u ovom protivpravnom procesu samovoljnog i nekanonskog nametanja sebe za mitropolita, Bojović sa svojom zavjereničkom grupom negira sve što čini suštinu Hristove crkve. Između Gospoda Boga i Mamona, Bojović je izabrao boga zlata i bogatstva. Iz žarke ljubavi da prvosvještenstvuje po svaku cijenu, izabrao je zemaljska blaga i bogatstva, materijalne vrijednosti i moć novca, a ne izvorno hrišćanstvo. Nema nikakvoga opravdanja za učinjene necrkvene radnje koje niko ne smije vršiti bez znanja, mišljenja, učešća i saglasnosti mitropolita CPC i drugih njenih episkopa. Naravno, pošto su radnje bile bez ikakve veze sa Hristovom crkvom, nikako ne mogu imati bilo kakvo pravno djejstvo. Nihov zbrkani svijet posljedica je Bojovićeve sebičnosti, samoživosti, samoljublja i srebroljublja. Zato je za njih „mjesto suda bezbožnost i mjesto pravde bezbožnost…“ (Knjiga propovjednikova, 3, 16).

Samo je Hristova vjera sila koja pobjeđuje, donosi pravdu, živu istinu, pravi put i svjetlost. Kanonski prekršaji bivšeg vikarnog episkopa Bojovića su brojni. Najteži su simonija, nemoral i ponašanje suprotno hrišćanskim i društvenim normama. Njegov samovoljni čin samoproglašenja za mitropolita CPC nema crkveni karakter. Iz Crnogorske pravoslavne crkve samovoljno je istupio. Sve odluke koje je on donio na Dvorskom trgu na Cetinju 03.09.2023. godine i nakon toga ništavne su, jer iza njih ne stoje legalni crkveni organi. Bivši vikarni episkop Boris Bojović je potpisima svih vladika koji su ga hirotonisali u čin episkopa raščinjen – lišen episkopskog i svješteničkog činai vraćen u red laika. Monaški podstrig nije mu oduzet, ali je on sad monah odmetnut od Crkve koja je Tijelo Hristovo.

Svi bivši svještenici koji su ga podržali u zavjeri, odrekli su poslušnost zakonitoj jerarhiji CPC: Cvijić Milutin, Pavlović Dragan, Marković Stefan, Vujović Ilija, Mihajlović Milomir i Furtula Neđeljko. Njima se izriče mjera privremene zabrane činodjejstvovanja. Ista mjera izrečena je i Poleksić Nikoli zbog nemorala i kršenja hrišćanskih pravila. Svi obrerdi izvršeni u periodu zabranje činodjejstvovanja ništavni su.

Svještenikpod ovakvom zabranom je svještenik samo po imenu, ali bez ikakvih svješteničkih prava, što je normirano kanonskim pravilima Vaseljenskih sabora.

Cetinje, 03.01.2024. godine

Vladika i Mitropolit crnogorski
† Mihailo
s.r.