– Piše: mr Lav Lajović, jerej Crnogorske pravoslavne crkve –

U proteklim decenijama, ekumenski pokret bio je simbol nade i pomirenja među različitim hrišćanskim zajednicama. Iako se možda moglo prigovoriti koliko je iskrena namjera svih učesnika bila u tome, ipak dominirala je ideja stvaranja zajedničkog temelja za dijalog i saradnju, prevazilaženje vjekovnih podjela i neprijateljstava. Međutim, u današnjem dobu, svjedoci smo pojave “novog ekumenizma” zasnovanog na takozvanim “tradicionalnim vrijednostima”. Ovaj novi „ekumenizam“, umjesto da promoviše mir i razumijevanje, često služi kao sredstvo za stvaranje novih sukoba, podjela i netolerancije. Najveći ironični zaokret je taj što su oni, koji su nekad smatrali ekumenizam jeretičkim, sada postali njegovi najglasniji zagovornici, ali sa ciljem očuvanja “tradicionalnih vrijednosti” koje afirmišu metode cenzure, ograničavanja slobode, progona ili čak ubijanja onih koji se ne slažu s njima.

Ekumenski pokret dobio je zamah nakon razaranja u dva svjetska rata u prošlom vijeku. Ljudi su tražili nove načine međusobnog odnosa, uočavajući alternativni put mirnog suživota kroz razgovor licem u lice i poštovanje drugih, bez obzira na njihova uvjerenja. Ideja tih procesa je bila prevazilaženje nasilja, trijumfalizma, nacionalizma i sektaštva koji su vijekovima mučili hrišćanske crkve, utičući na odnose ne samo između hrišćanskih crkava, već i unutar njih. Danas živimo u sasvim drugačijoj Evropi, gdje se pejzaž vjerske pripadnosti promijenio, posebno nakon ogromnih migracionih kretanja i ekonomske krize, tako da ovo pitanje vjerske tolerancije postaje izazov za sve.

Ako je u dvadesetom vijeku ekumenizam zamišljen kao način doprinosa viziji zajedničkog čovječanstva i opšteg dobra, “novi ekumenizam” dvadeset prvog vijeka umjesto toga postaje sila razdora i uništenja. Posljedice ovog destruktivnog mentaliteta vidimo u brutalnom napadu Rusije na Ukrajinu i opravdanju njene crkve za rat kao spas Ukrajine od navodnog zavođenja bezbožnog, sekularnog i liberalnog Zapada. Ovaj “novi ekumenizam” je u suštini neekumenistički, ako ne i antiekumenski, jer se pozicionira protiv drugih hrišćana koji ne podržavaju njegovu isključivu usredsređenost na određeni sistem vrijednosti. Na kraju, ovaj “novi ekumenizam” promoviše etos polarizacije koji se temelji na dualističkom, a ne inkarnacionom razumijevanju Božjeg odnosa prema svijetu.

Nakon vijekova podjela i sumnji, ekumenski pokret prošlog vijeka složio se da je zajednička vjera u Isusa Hrista dovoljna da se prepozna privrženost susretu i dijalogu, zajedničkim korijenima u hrišćanskoj vjeri koja je ranije bila skrivena predrasudama i neprijateljstvom. Međutim, ne možemo pretpostaviti da tradicionalističke vrijednosti pružaju isti vapaj za hrišćansko jedinstvo, jer su danas one osporene u javnoj sferi, kao i unutar samih crkava. Retorika “kulturnih ratova” ozbiljno je ugrozila svaki potencijal za dijalog, oštetivši samu srž ekumenizma, jer se pravoslavci suprotstavljaju pravoslavcima, katolici protiv katolika, protestanti protiv protestanata – ponekad ujedinjeni samo u neslaganju i denucijaciji. Globalizacija i posvećenje ovih “kulturnih ratova” predstavljaju novi izazov ekumenizmu, novu barijeru koja sprječava slušanje i učenje jednih od drugih.

Nakon vijekova podjela i sumnji, ekumenski pokret prošlog vijeka složio se da je zajednička vjera u Isusa Hrista dovoljna da se prepozna privrženost susretu i dijalogu, zajedničkim korijenima u hrišćanskoj vjeri koja je ranije bila skrivena predrasudama i neprijateljstvom. Međutim, ne možemo pretpostaviti da tradicionalističke vrijednosti pružaju isti vapaj za hrišćansko jedinstvo, jer su danas one osporene u javnoj sferi, kao i unutar samih crkava. Retorika “kulturnih ratova” ozbiljno je ugrozila svaki potencijal za dijalog, oštetivši samu srž ekumenizma, jer se pravoslavci suprotstavljaju pravoslavcima, katolici protiv katolika, protestanti protiv protestanata – ponekad ujedinjeni samo u neslaganju i denucijaciji. Globalizacija i posvećenje ovih “kulturnih ratova” predstavljaju novi izazov ekumenizmu, novu barijeru koja sprečava slušanje i učenje jednih od drugih. Ovaj “novi ekumenizam” čak je otišao toliko daleko da je predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina proglasio za političkog prvaka, a patrijarha Kirila iz Ruske pravoslavne crkve za duhovnog vođu.

U tom “novom ekumenizmu” zasnovanom na narativu „tradicionalnih vrijednosti“ i podržan od strane radikalnih lidera dovodi u pitanje te postignute slobode, jedan istorijski zaokret unazad. Ovaj oblik ekumenizma često koji koristi strah i nesigurnost kao oružje za kontrolu, je projava onog o čemu Sv.Pismo prorokuje, da nam se približava antihristov totalitarizam, koji kao u eseju „Veliki Inkvizitor“ obećava sigurnost i jedinstvo po cijenu ograničavanja lične slobode.

Gubitak te slobode koje smo kroz istoriju teško izborili, jedna je od manifestacija onoga što tumačimo kao „žig zvijeri“. Antihrist će pokušati da ukazivanjem na razne gej parade, umjetničke performanse i pad javnog morala, da nam ogadi slobodu, kriveći je za sve probleme koji nas snalaze, ponudivši nam kao rješenje cijelu paletu alata prisile koje koriste svi totalitarni režimi koje smo gledali kroz istoriju.

Ovaj scenarij je već vidljiv u nekim dijelovima svijeta gdje se pod plaštom zaštite tradicionalnih vrijednosti ograničavaju osnovne slobode i prava. Sloboda nije kriva za zlo koje se manifestovalo; ona je samo pokazala šta je u našim srcima. Ograničavanjem slobode, posebno slobode savjesti i izražavanja, dolazimo do opasne situacije gdje se totalitarne ideologije mogu nesmetano širiti.
Antihrist će radi „viših ciljeva“ i nekog dobra suspendovati našu savjest i slobodu da griješimo, u kojem će taj neko pitati umjesto nas šta je za nas dobro, dajući nam čudo, hljeb, pa i carstva zemaljska i njene privilegije, u zamjenu za pokornost i sluganstvo. Tom autoritativnom stilu „novog ekumenizma“ bezuslovna pokornost i poslušanje je najviša vrlina. Te „revniteljske“ zajednice ne ostavljaju prostora da sami biramo Hrista, ne zato što se valja i mora i što nam prijeti pakao, nego zato što Ga želimo i ljubimo. Svaka vrsta pluralizma i mogućnost izbora biće suspendovana, ili će biti kontrolisani, a ljudske aktivnosti strogo nadzirane. Prava Crkva biće progonjena jer će se zalagati za slobodu savjesti, koja sublimira i mogućnost pogrešnog izbora. Zarobljeni umovi jedva čekaju njegov teror, jer im je sloboda preteška.

Ljudi su izmanipulisani, uvjereni da čine ugodne stvari Bogu i njegovoj crkvi, sa strašću i revnoću progone vjernike i djecu Božju, po Riječi „tjelesni će progoniti duhovne“. Ekumenizam je prirodno svojstvo Crkve koja je jedna, i on se zasniva na ljubavi i prihvatanju. Novi ekumenizam se zasniva na strahu i predrasudama da onaj koji je “revnitelj” mora da je dobar i da ima dobre namjere. To je zapravo maska za opunomoćivanje klerikalizacije Crkve koja je srasla sa državnim aparatom i moći, držeći svoje monopole iz interesa. Oni svaku kritičku misao doživljavaju kao opasnost za svoje monopole i spremni su na svaku vrstu terora i borbe protiv takvih. Antihrist će doći na talasu takvih pokreta, kao što su se desili u Crnoj Gori sa litijama, zaodjenuvši se borbom za prevazilaženje podjela u vjeri, granica i valuta. Crkva će stvoriti totalitarizam kakvog istorija nije zapamtila, u kojem ćemo moći sve, osim da tome kažemo ne, da zadržimo svoje pravo na slobodu savjesti i organizovanja.

Kao hrišćanske zajednice, moramo usvojiti osjećaj poniznosti i prihvatiti da smo i sami krivi za smanjenje ekumenizma. Umjesto da oponašamo Hristov primjer, prečesto smo očekivali da nam se služi, a ne da služimo; tražili smo privilegije, a ne služili siromašnima; povezivali smo se s elitom i moćnima, s nacionalizmom i nacionalnim državama, umjesto da se poistovjećujemo sa ranjivima i diskriminisanima. U sadašnjem političkom pejzažu, gdje su mnoge zapadne nacije razdvojile vjerske i nacionalne identitete, a neke istočne zemlje ponovo ih povezale, hrišćanske crkve moraju odražavati otvorenost i poštovanje koje očekujemo jedni od drugih u ekumenskim krugovima – prihvatajući različitost u svojoj sredini.

U ovoj borbi između slobode i kontrole, između ljubavi i straha, hrišćanske crkve kao individualni i kolektivni proročki glas „vapijućeg u pustinji“ imaju ključnu ulogu. One moraju biti svjetionik nade i snage, promovišući istinske vrijednosti ekumenizma koje ne samo da ujedinjuju vjernike, nego i cijelo čovječanstvo u zajedničkoj potrazi za mirom, pravdom i slobodom. Samo tako možemo izbjeći opasnosti totalitarizma i očuvati slobodu koja nam je data kroz vjeru i ljubav prema bližnjem. Samo tako možemo spasiti crkvu od daljih raskola, podjela i ekstremizma, i svjedočiti Isusovu prvosvješteniku molitvu jednote, da svi budemo jedno, kao što je jedno Otac, Sin i Sveti Duh.