– Piše: Sreten VUJOVIĆ,
akademik DANU i sekretar Svetog Sinoda Crnogorske Pravoslavne Crkve –

Kada je u pitanju ova „pikantna“ tema valja se vratiti unatrag, prije svega u srpsku istoriju, jer crnogorska ne obiluje sličnim primjerima izuzev u toku 19, 20, i 21 vijeka! Pravi izdajnici su imali u početku epizodne uloge, da bi u „finišu“ imali odlučujuće! Po logici krilatice „dršte lopova“ izdajnici su uvijek bili na onoj „drugoj“ strani! Naime, čak i Petar II je u svom spjevu, koji zadovoljava karakteristike tri književna roda, poeme, epopeje i dramskog djela, „Gorskom vijencu“, opjevao Vuka Brankovića kao izdajnika: „Brankoviću, pogano koljeno, tako li se služi otačestvu, tako li se cijeni poštenje…“ Kako je Petar II mogao znati da li je Branković izdajnik ili ne, sa distance od nekoliko vjekova, u bici u kojoj Crnogorci nijesu ni učestvovali? Kako je sa distance duže od jednog i po vijeka, mogao znati da li „istraga poturica“ legenda, smišljena da mobiliše Crnogorce u borbi za slobodu ili fakat, i ne samo! Dvije gladne godine i u vrijeme vladike Danila, rodonačelnika dinastije Petrović Njegoš i u vrijeme Petra II su neke Crnogorce dovele u iskušenje, da za spas famelja prime pomoć od Osmanlija, uz obavezu islamizacije, koja je u tom vremenu značila i gubitak generacijama krvavo branjene slobode. Najkraći put do istine jeste, da „Gorski vijenac“ nije istorijsko štivo, kao početak „otriježnjenja“, premda je poslužio osuđenim ratnim zločincima najnovijeg rata da „uz strune gusala“ sa moćnih razglasa prepadaju opsadirane Sarajlije, među kojima su bili brojni pripadnici drugih vjera i nacija, prije i poslije granatiranja i snajperske vatre!

Vratimo se žalosnom Vuku Brankoviću, kojega upravo izdajnici proglasiše izdajnikom, poput Stefana Lazarevića, sina kneza Lazara, koji je pomagao turskim zavojevačima, dok je njegova sestra Olivera bila jedna od najuticajnijih žena u haremu sultana Bajazita, koji radi prijestola ubi i oca, sultana Murata i brata Jakupa! Tako je „rođen“ Miloš Obilić! Tako je prije Kosovskog boja rođen i „izdajnik“ Vuk Branković. Nakon bitke kod Nikopolja u današnjoj Bugarskoj, đe je sin kneza Lazara na strani Turaka razbijao hrišćansku koaliciju „potvrđeno“ je to „izdajstvo“ pa je kao „izdajnik „srpstva“ na kraju u teškim mukama skončao život u turskom kazamatu! Na isti način je rođen i „srpski“ heroj Marko Kraljević, i ne samo on! On je kao turski vazal poginuo na Rovinama Boreći se protiv svoje hrišćanske braće.

Kralj Nikola je postao „izdajnik“, za svoje saveznike Srbe, nakon što je žrtvovao crnogorsku vojsku da zaštiti srpsku bježaniju preko gudura Albanije! Nasuprot tome za neprijateljske oficire, Austrougare, Crnogorci su bili „heroji iz bajke“! Kralj Nikola je bio „izdajnik“ i prema pamfletu o navodnom tajnom ugovoru sa Austrijancima, u kome je njegov sin naznačen kao pregovarač sa austrougarskim majorom Hupkeom, premda major Hupke već dugo nije bio na državnoj funkciji, kada su se sa njim vodili „pregovori“! Ni tada ni sada istina nije važna. Važan je cilj , jer „cilj opravdava sredstvo“!

Preskačem „Bombašku aferu“, pokušaj likvidacije crnogorskog suverena, od strane Crnogoraca školovanih u Beogradu, te zločine u vezi pokrštavnja Muslimana, od strane istih velikosrpskih ideologa, kojima se protivila crnogorska zvanična politika i Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva, što dokazuju i arhivska dokumenta, te izdajstva koje su isti ljudi napravili organizujući sramnu Podgoričku skupštinu! Stoga, sa žaljenjem moramo konstatovati da iz istorije kao „učiteljice života“ nijesmo naučili ništa!

Naime ovih dana neki portali su preplavljeni tekstovima obilježavanja godišnjice skupa građana na Cetinju, prošlogodišnjega septembra mjeseca, protiv čega niko ne može imati ništa, ali se mora imati protiv toga da se ljudi koji su protivnici takvog pokušaja rješavanja crkvenih problema proglašavaju izdajnicima (među njima sam i ja naravno) a sve kulminira tvrdnjom da nam BIA piše tekstove, koje mi samo potpisujemo! Izdajnici su ponovo „rođeni“! Nemam namjeru da se branim od ovakvih insinuacija, već želim dati pretpostavku koja je i mogući odgovor na ovu „dilemu“! Dakle (ne uključujući druge) pretpostavimo da mi BIA, kao četvorodecenijskom borcu za pravo, čast i slobodu Crne Gore, šalje tekstove koje ja samo potpisujem! Postavlja se pitanje: Ko može biti u pośedu takvih strogo povjerljivih informacija!? Uvjeren sam, jedino visokorangirani službenik te agencije ili instruirani lažov, čije aktivnosti „voljno ili nevoljno“ odgovaraju interesima te službe!

„Izdajnici“ svih boja, ujedinite se!