– Piše: dr Lilia Radulović –

Sada smo u trećem mjesecu rata Vladimira Putina u Ukrajini. Ovo je rat izbora, protiv čovječanstva, iz razloga koliko nevjerovatnih, toliko sa tragičnim posljedicama.

Uprkos svim provjerljivim dokazima koji govore suprotno, Putin tvrdi da mala demokratska nacija jugoistočno od Rusije na neki način prijeti građanima i suverenitetu njegove zemlje.

Oslanjajući se na blijeda sjećanja na sovjetsku vojnu slavu u Drugom svjetskom ratu, Putin konstruiše apsurdnu optužbu protiv Ukrajine, da je zaražena nacistima – koji se moraju istrijebiti po svaku cijenu.

Ko je, pitam, dovoljno lakovjeran da vjeruje u ove očite laži?

Kako se iko može uvjeriti da najveća država na svijetu – multikontinentalna nacija koja se prostire na 17.125.000 kvadratnih kilometara – doživljava improvizovanu egzistencijalnu prijetnju? Da stavimo njen obim u kontekst, Rusija je gotovo dvostruko veća od druge najveće zemlje na svijetu, Kanade, i otprilike poput cijelog kontinenta Južne Amerike.

I da spomenemo da po posljednjem prebrojavanju Rusija ima 6.257 komada nuklearnog oružja, što je više za koliko od Ukrajine … pa tačno 6.257. Ne može biti više ne-izbalansirano od toga.

Dakle, što bi onda osiguralo Putinovu iznenadnu potrebu za sigurnošcu? Nekoliko stotina hiljada kvadratnih kilometara? Aneksija ukrajinske regije Donbas – ili cijele zemlje, možda? Zašto da ne uzme Finsku i Švedsku, baltičke zemlje i Balkan kad je već tu? Gdje je Nevil Čemberlen kad vam treba ?

Putinova optužba za neonacizam je, naravno, šifra za širenje zapadnog uticaja u istočnoj Evropi. Podsjećajući na poražene naciste iz prošlosti, Putin to koristi kao ratnohuškačku kartu, adut kojim opravdava invaziju. Nije to ništa drugo nego ratoborno brbljanje – histerična rekonstrukcija istorije koja se uklapa u moderne motive.

Pa ko igra karte s ovim Džokerom? Sedam od deset Rusa, eto ko. Prema riječima izvanrednog profesora Nikite Savina sa Univerziteta HSE u Moskvi, nedavne ankete pokazuju da oko 70% Rusa odobrava slanje vojske u Ukrajinu. Druge ankete pokazuju da je odobrenje za invaziju – prodano kao “specijalna vojna operacija” ruskim državnim medijima – oko 60%. U svakom slučaju, više od polovice Rusa vjeruje u naizgled nevjerovatno: da je ruska invazija opravdana i da je Ukrajina legitimna prijetnja.

Teško je reći odražavaju li ove ankete državnu ili kazališnu umjetnost – jesu li stvarne ili izmišljene, kao što je i izgovor za sam rat. Ohrabrujuće je to što smo vidjeli Ruse kako protestuju protiv Putinovog rata u brojnim ruskim gradovima, dobro znajući da će biti zatvoreni i etiketirani sve i svašta, od etikete disidenata do terorista. A kako bi spriječio širenje ružne istine, Putin je poduzeo ekstremne mjere, u suštini kriminalizujući novinarstvo tako što je odredio kaznu od 15 godina zatvora za izvještavanje o takozvanim “lažnim vijestima” – to jest vijesti koje su u suprotnosti s propagandom Kremlja.

Putin je Rusima nabio ovaj rat u grlo. Putem provjerenog autokratskog priručnika – gašenje opozicije, ponavljanje laži u državnim medijima, cenzurom interneta i novinarstva – Putin tjera Ruse da u tišini grizu usne ili da progutaju rat u ignoranciji, prihvaćajući patriotsku propagandu.

Naravno, Rusi nijesu jedini koji podržavaju Putinov rat. Bliže kući, ne bismo trebali tražiti dalje od naših susjeda u Srbiji.

Krajem februara predsjednik Aleksandar Vučić izjavio je da je “80 posto srbijanskih medija uvijek, što god se desi, na ruskoj strani” – i to bez straha od zastrašivanja i zatvaranja od strane njihove vlade. Dame i gospodo, konkurs “Putinova marioneta” ima pobjednika!

Što tako čvrsto povezuje Srbe i Ruse? Za početak, čini se da obje zemlje imaju kolektivni način razmišljanja koji veliča– ili barem ne obeshrabruje ili odvraća diktatore, i kolektivne opreznosti “radije bi bili pod zaštitom nego slobodni”.

Druga paralela je Srpska i Ruska pravoslavna crkva, čiji narativi opravdavaju srpski nacionalizam, i rusku reimperijalizaciju. I dok svakako ne vjerujem da se ovi narativi mogu pripisati svim Srbima ili Rusima, nepobitno je da su oni kojima se mogu pripisati, pomogli u oblikovanju istorije koja se, nažalost, ponavlja.

Od dinastije Romanov u 17. stoljeću, Rusi su imali diktatore koji preferiraju da su njihovi gradjani potčinjeni. Kako bi emocionalno kontrolisali nezadovoljne mase, ovi autoritarni prevaranti su usmjeravali nacionalnu agresiju izvan zemlje. Rezultat je ustrajan motiv “svijet je protiv nas”.

Spisak ruskih neprijatelja, stvarnih i zamišljenih, je beskonačan. Mongoli, Japanci, Kinezi. Amerikanci, Evropljani, članice NATO-a. Afganistanci, Iranci, Gruzijci. Ukrajina je samo posljednja na dugačkoj listi teatralno fabrikovanih opasnosti koje se moraju zaustaviti da se Rusija ne bi ugrozila ili čak prestala da postoji. Zaboravite da nemate slobodu, dragi Rusi – drugi su razlog vaših nevolja.

U međuvremenu, korijeni Srbije sežu do vojnog poraza u Kosovskoj bici krajem 14. stoljeća. Uokvirujući priču o svom nacionalnom porijeklu u gubitku i poniženju, srpski lideri opravdavaju prikazivanje Srba kao vječnih žrtava prema kojima se istorijske nepravde moraju ispravljati. Kao što dokazuje kriza na nacionalnoj razini zbog izbacivanja tenisera Novaka Đokovića s Australia Opena – nevaksinisanog sportistu koji posjećuje zemlju koja zahtijeva vakcinaciju protiv KOVID-a za ulazak – Srbija ima nacionalni čip na svom ramenu za sve velike i male stvari. Vječno je ogorčena – ukorijenjena osobina koja koristi njenim generalno korumpiranim vođama.

I poput Rusije, ti srpski lideri su povijesno bili ili totalitaristi ili diktatori koji su se predstavljali kao pošteno izabrani predsjednici i premijeri.

Demokratija je vladavina naroda, od naroda i za narod, i za diktatore to ne ugrožava samo njihove težnje nego i samo postojanje. Demokratija zahtijeva stvarno povjerenje, a ne nametanje sile sa vojskom spremnom da uguši sve što ne odgovara vladi, i sa lažnim vijestima u državnim medijima. Štoviše, kada se diktatori na kraju sretnu s ljudima – stvarnim ljudima, a ne onima koji su prisiljeni smješkati se zbog propagande – rezultat obično izgleda kao bivši libijski vođa Muammar Gaddafi: svrgnuti diktator izvučen iz odvodne cijevi i prema amaterskim video snimkama, brutalno ubijen na ulicama. (Kako je to za anketu?)

S Ukrajinom, Putin je prisiljen gledati u svojevrsno vašarsko iskrivljeno ogledalo. U svom jugoistočnom susjedu vidi ljude koji su izgledom i kulturom izrazito slični Rusima… ali, sa demokratijom, slobodnom štampom i otvorenom ekonomijom koja podržava naprednu srednju klasu. A ko je taj mladi, harizmatični komičar koji je postao predsjednik koji ovu naciju približava Zapadu?

Putin je vidio kako nacija bivšeg sovjetskog bloka napreduje u slobodi i odlučio je – radi vlastite zaštite, a ne svoje zemlje – ugasiti tu slobodu i prosperitet. Bombardovati ih, opljačkati, silovati. Zavezati im slobodne ruke iza leđa, uništiti ih i pokopati u masovnu grobnicu.

I sada, dok se ruske trupe “pregrupišu” (tačniji izraz “povlačenje”) nakon neuspjelog pokušaja da pregaze Ukrajinu – i kako ga neki međunarodni lideri nazivaju “ratnim zločincem” – Putin je suočen s iznenađujućim kontra-narativom. Što ako ga rat koji je pokrenuo da učvrsti vlastitu moć… na kraju košta te moći? Što ako se promjena režima koja proizilazi iz ove brutalne, granične genocidne invazije dogodi u Moskvi, a ne u Kijevu?

Kao što je spomenuto, dok su obični Rusi opterećeni težinom autoritarizma, čini se da neke nacije otvoreno i bez rezerve podržavaju diktatore. Zašto? Ako je demokratija narodna vlast, zašto je se neki ljudi boje? Može li sloboda biti teret? Možda nemaju povjerenja u vlastitu odgovornost, što minimalno zahtijeva informisanost i donošenje odluka? Može li se činiti lakšim samo prepustiti slobodu patrijarhu koji ga štiti, koliko god on bio grozan?

Sjetimo se kako nas je Bog stvorio. Stvoreni smo da budemo slobodni!

Lider Ruske Pravoslavne Crkve, Patrijarh Kiril je podržao „uništenje“ Ukrajine. Mitropolit crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikije je rekao da je:“ Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina.“ Ova dva „sveta“ čovjeka se ne slažu s Božjim učenjem.

Biste li vi htjeli biti pod njihovom “božanskom” zaštitom? Ne bih ni ja!

S tim, još jedna paralela: stanovništvo Ukrajine čini 30% Rusa – isti procenat stanovništva Crne Gore čine Srbi. Srpska pravoslavna crkva negira postojanje Crne Gore; Ruska pravoslavna crkva ima isto poricanje za Ukrajinu.

Ovakav način razmišljanja objašnjava zašto je mitropolitu crkve Srbije u Crnoj Gori Joanikije bitna okupacija naših svetinja na Cetinju i njegov moćni dolazak u septembru 2021. vojnim helikopterom. Nesumnjivo organizovana i nadgledana od premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića i Srpskog Predsjednika Aleksandra Vučića, ova demonstracija sile spuštanja sa nebesa bila je loša pantomima ruske taktike zastrašivanja. Vjerski lideri bi trebali služiti kongregacijama, a ne srpskim imperijalnim interesima.

Vratimo se na Rusiju, da li će ubijanje nedužnih ljudi pomoći Putinu da povrati svoju slavu? On svakako zaslužuje posebno mjesto u paklu. Slobodne nacije širom svijeta izražavaju svoju opravdanu ogorčenost zbog invazije na suverenu, demokratsku zemlju u 21. stoljeću. Na tom popisu nedostaju dugoročne odmetničke države poput Kine, Bjelorusije, Irana, Sjeverne Koreje, Sirije… i Srbije.

Dok ljude u većini tih nacija kontrolišu diktatori, Srbi su zatočeni ne njihovom vladom već njihovom prošlošću. Njihova težnja za Velikom Srbijom sastoji se od istog “patriotskog” stava kao i imperijalne težnje Rusije.

S Putinovim ratom ponovno vidimo nijanse tamnije strane Srbije. Iako nipošto svi Srbi ne podržavaju rusku ilegalnu invaziju na Ukrajinu, nepobitno je da znatan dio Srba favorizira Putinov rat jer bi, ako uspije, mogao značiti novu eru međunarodne agresije. To bi ohrabrilo srpske vođe da počnu demonstrirati svoju vojnu snagu i testirati koliko se mogu izvući u smislu kontrole Crne Gore i drugih susjeda. Možda nas ne bi vratili u 1991. godinu, ali bi nas sigurno vratili unatrag na našem putu ka mirnom suživotu.

Putin uništava prekrasne gradove i mjesta bogata poviješću, kulturom i životom. On ubija nevine civile. I on je svoju zemlju učinio međunarodnom paijom (hermetički izolovanom državom), zajedno sa padom valute i nestašicama osnovnih dobara.

Pokušaće ovu tragediju – i ovaj poraz – pretvoriti u svoju pobjedu. Ali uči da se njegova sposobnost rušenja demokratije, civilizacije i budućnosti čvrsto zaustavlja na ruskoj granici.

Nadamo se da će srpski lideri, za dobro svih nas, tu lekciju uzeti k srcu.

Što ja znam o ratu?

Bila sam u prekrasnom Zagrebu kad je počelo bombardiranje 16. septembra 1991. Nije bilo sporo: sjutradan je bilo skoro 50 zračnih napada.

Bez obzira na to, nastavila sam svakodnevno putovati od stana u Novom Zagrebu do Medicinskog fakulteta koji se nalazi na Šalati. Putem bih ponekad stala i po deset puta kako bih se skrivala u skloništa. U bolnici su bile užasne scene. Grad nije imao uličnu rasvjetu više od godinu dana, i nismo mogli upaliti svjetla u svojim kućama iz straha da ne privučemo pažnju neprijatelja. Učila sam za ispite u kadi uz svjetlost svijeća i većinu noći provodila u skloništima. Lica ljudi blijede nakon svih ovih godina, ali nikada se ne zaboravlja njihova patnja, izgubljeni snovi, zvuk sirena, zračni napadi i smrt.

Opet se nalazimo u opasnom vremenima. Srbija već ima previše utjecaja u Crnoj Gori, uključujući i nominaciju za premijera Zdravka Krivokapića od strane Srpske Pravoslavne Crkve na našim zadnjim izborima. Oni koji hoće ostati zaglavljeni u 14. stoljeću imaju pravo na to – ali nemaju pravo da ponove zločine prijašnjih generacija. Nadam se da smo mi Crnogorci na dobrom putu da uđemo u EU, zauzimajući mjesto u evropskoj obitelji naroda. To je gdje mi pripadamo. “Život se unatrag moze samo razumjeti, ali se mora naprijed živjeti.”