I

Reagovanje Crnogorske Pravoslavne Crkve na nova pisanja iz fiktivnog Kabineta monaha Borisa (Bojovića):

Monah Boris ima evidentan problem. On u svojoj suštini nije ni crkvenog, ni pravnog karaktera. Njegov primarni problem je odsustvo hrišćanske ljubavi. On ne voli ljude, ne prepoznaje kao svoje bližnje ni prijatelje, ni saradnike, ni one koji mu bespogovorno služe! On koristi ljude, kao figure u partiji šaha. Završna partija očigledno ne ide ka razješenju, kako su planirali darežljivi nalogodavci iz sjenke, pa  su zato njegove aktivnosti proizvod čiste panike.

Za koga gođ je u svom dosadašnjem  crkvenom životu umislio da mu je prepreka za postizanje ličnih ciljeva, Bojović je sve činio  da ga ukloni, a načini za to su bili razni: dobro razrađeno spletkarenje i podmetanja, bojkot, traženje izuzeća, kao i instruiranje ljudi da napadaju one koje on smatra svojim neprijateljima. Sebe je zamislio kao Petra II, pa je imitirajući razna srpska crkvena bratstva formirao i vlastitu „perjaničku gardu“. U tom smislu, monah Boris je pravi „revnitelj“ gordosti.

Iz najnovijih diktata koje zapisuju Bojovićevi pisari vidimo da je njegov bijes usmjeren na Direktorat za saradnju sa vjerskim zajednicama i poimenično na službenike u njemu. Traži se njihovo izuzeće.  Prošle godine, u svojoj gordosti, bez najave,  „izuzeo“ je direktora Fonda PIO  i  „penzionisao“ Mitropolita Mihaila, naravno, bez novčanog iznosa penzije. „Dobar recept“ za državne inflacione restrikcije! Kada se ne bi radilo o zakonski veoma problematičnim aktivnostima, Bojović bi bio  zasigurno interesantan kao psihološki i sociološki fenomen! Dobrodošli u „klub“ svih onih koje je Bojan „izuzeo“, a Boris „isključio“ za svoje četiri decenije života! U tom virtuelnom klubu ima uglednih vladika, intelektualaca, sveštenika, pa sve redom, do obućara ili trgovaca koji mu nijesu po volji. Na kraju će, najvjerovatnije, ostati sam, jer će vremenom u toj maniji „izuzeti“ sve svoje saradnike, kojima je već zabilježio mane i propuste i samo čeka pogodan momenat da „udari“ na njih, a  u tu svrhu u paničnom strahu od ljudi snima sve telefonske razgovore 24/7.

Bojovićevi hitri pisari zapisaše i to da se određeni službenici Direktorata za saradnju sa vjerskim zajednicama direktno miješaju u unutrašnja pitanja CPC, zaboravljajući pritom da je slučaj Bojovića i družine unutrašnje pitanje CPC samo na temu kazni koje im je CPC izrekla ili će im tek izreći, kao i u slučaju njihovog eventualnog pokajanja. Bojović je očigledno preuzeo „matricu“ Crkve Srbije koja se po svom djelovanju nalazi  izvan Zakona i iznad Ustava, pa ga stoga ne interesuje Ustav Crne Gore, koji u članu 14. kaže da su vjerske zajednice odvojene od države i slobodne u vršenju obreda. Dakle, država ne može, niti smije da arbitrira u unutrašnjim pitanjima  Crkve, niti da postavlja ili smjenjuje Mitropolita ili bilo koje crkveno lice.

Ustav  Crkve se nalazi kod  države samo kao dokaz  da se radi o vjerskoj zajednici i da joj je svrha vjerska djelatnost.  Zato bi Bojović trebao imati u vidu da pod  udar Zakona dolaze i njeni klirici, kao i svi drugi građani, ukoliko  podrivaju ustavni poredak ili se bave nezakonitim poslovima: lažnim predstavljanjem i putem njega sticanjem velike materijalne koristi, zloupotreba simbola ili pečata Crkve!

Stoga, sve što preduzimaju od 3. septembra 2023. do današnjih dana, apsolutno ne pripada CPC, što je jasno svakome ko želi da čuje istinu. Bojović i njegovi pratioci su izvan CPC, po vlastitoj želji i odluci, koju moramo uvažiti, bez obzira što je takva odluka pogrešna i prate je anticrkvene  i antizakonske aktivnosti.

Jasno je svima da ni Direktorat za saradnju sa vjerskim zajednicama ili bilo koji državni organ, nema pravo nasilno vršiti izmjene u funkcionisanju bilo koje crkve ili vjerske zajednice, čak ni onda kad ih neko putem uličnih okupljanja pokušava prisiliti na to.

Da je tragika Bojovićeve propasti dublja nego što smo mislili vidi se iz saopštenja njegovog „Kabineta“ u kome kažu da je njihov ulični skup bio javan i da mu je i sam Mitropolit Crnogorski mogao prisustvovati đe bi mu uzvišeni Boris „udijelio pravdu“?! A sljedećom rečinicom, prevazilaze sami sebe: „Da je smjena Mitropolita bila čin Božije milosti, svjedoči znatno uvećanje parohija, bez obzira na razne klevete i opstrukcije“. Ne libe se čak ni od toga da Boga dovedu u vezu sa svojim necrkvenim i nekanonskim djelovanjem! A o nekakvim lažnim parohijama po Andaluziji i Transilvaniji, koje prikazuju kao svoj najveći uspijeh, suvišan je svaki komentar. Dok razbijaju CPC u samoj Crnoj Gori, diče se saradnjom sa osuđivanim prevarantima po bijelom svijetu! Ako je to ono što žele, neka im bude. Nas u CPC raduje to što sve više Crnogoraca i Crnogorki otvara oči po pitanju trećeseptembarskog uličnog performansa jednog žalosnog karijeriste,  koji je u nezajažljivoj želji da gospodari, izgubio osjećaj za stvarnost.

Na Cetinju,
7. avgust 2024.

Informativna služba CPC