U Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi pokušan je raskol početkom avgusta ove godine. Odavno su ga osmislila dvojica svještenika parohije CPC u Kotoru (i djelimično episkop nikšićki Boris), ali su počeli da ga sprovode u djelo tek početkom avgusta. Inicijatori raskola nameravaju da početkom septembra održe svojevrsni skup, sličan saboru, ali su svi njihovi napori uzaludni, jer nijesu našli značajne kanonske i pravne argumente kojima bi potkrijepili svoj stav (uvjerenje).

Hajde da ga detaljnije analiziramo.

Neposredan povod za aktiviranje raskolnika bilo je službeno obavještenje u listu Pobjeda od 1. avgusta ove godine, zapravo kratka poruka Poglavara CPC mitropolita Mihaila da je odlučio da udovolji molbi Arhiepiskopa kotorskog i primorskog Simeona za penzionisanje zbog godina i zdravlja. Ova molba je podnijeta pred Vaskrs, u aprilu ove godine, ali svještenstvo parohije CPC u Kotoru tvrdi da je Simeon ubrzo „povukao” svoju molbu i ipak odlučio da ostane administrator eparhije. Međutim, u Mitropoliji CPC registrovana je samo jedna njegova molba – za njegovo razrješenje, što je mitropolit Mihailo unaprijed odlučio da udovolji, a konačnu odluku o ovom pitanju donijeće Sinod CPC, koji će se sastati na svom godišnjem zasijedanju krajem oktobra, na Lučandan. Nakon uvažavanja Simeonove molbe, Kotorsko-primorska eparhija je došla pod privremenu upravu Poglavara CPC mitropolita Mihaila, koji je trenutno vladajući episkop kotorskog svještenstva.

Aktivnosti i status arhiepiskopa Simeona otvaraju niz ozbiljnih kanonskih pitanja. Pošto je austrijski državljanin i pośećuje svoju eparhiju samo jednom (ponekad dva puta) godišnje uz kratke obilaske kotorskih klirika.

Arhiepiskop Simeon je prekršio 14. apostolski kanon („Nije dozvoljeno episkopu da napusti svoju eparhiju i prijeđe u drugu“). Prema 11. kanonu Sardijskog sabora, maksimalni period na koji episkop može dobrovoljno da napusti svoju eparhiju je tri neđelje. U slučaju da episkopa pozove Sabor, pravoslavni car ili patrijarh, ili ako episkop oboli od teške bolesti koja ga vezuje za postelju, on ne može napustiti eparhiju duže od šest mjeseci (Kanon 16. Drugog Konstantinopoljskog sabora). „Onome koji zanemari povjereno mu stado i na drugom mjestu boravi više od šest mjeseci, Sveti Sabor je odredio da bude potpuno udaljen iz episkopije u kojoj je postavljen za episkopa, i da umesto njega u njegovu  episkopiju uvodi drugoga“, stoji u ovom pravilu. Postupci arhiepiskopa Simeona, koji u osnovi živi daleko van granica svoje eparhije, jasno sadrže elemente kanonskog zločina predviđenog kanonima gore navedenim i predstavljaju očigledan osnov za njegovo uklanjanje sa stolice (na kojoj je bio. (napomena prevodioca).

Početkom ove godine arhiepiskop Simeon je svom crkvenom Poglavaru, mitropolitu Mihailu, poslao pisma prilično oštre sadržine, koja je vjerovatno on sastavio i potpisao pod uticajem jedne raskolničke grupe u kotorskoj episkopiji. Kao zlonamjerni narušilac kanonskog poretka, Simeon je iznio razne vrste emotivnih optužbi na račun Poglavara Crkve, uglavnom vezane za „uzurpaciju vlasti“. Crkvena pravila ne dozvoljavaju prihvatanje ovakvih optužbi od prekršilaca kanonskog poretka, budući da i sam arhiepiskop Simeon podleže suđenju episkopima iz gore navedenih razloga, a dok se takvo suđenje ne održi, on nema pravo da optužuje drugog episkopa, posebno prvog u svojoj Crkvi. Ako je vjerovati najnovijim publikacijama svještenstva kotorske parohije Crnogorske pravoslavne crkve, onda je svojim prethodnim kanonskim zločinima arhiepiskop Simeon dodao i blagoslov crkvenog raskola i pobunu protiv svog zakonitog Poglavara, čime je prekršio 34. apostolski kanon: „Episkopima svakog naroda priliči da znaju ko je njihov Poglavar, i priznaju ga za Poglavara (prvog među njima, primj. prevodiovca), i ne čine ništa što prevazilazi njihova ovlašćenja, bez njegovog mišljenja.

Pri tome, episkopija kotorska, koja se pobunila protiv svog Prvosvještenika, u svojim pozivima na raskol, ne poziva se direktno na blagoslov arhiepiskopa Simeona, koji je do sada izgleda ostao u śenci, već polazi od sopstvenog poimanja stanja u Crkvi, i svojih „ovlašćenja!“ – đakona i prezvitera –  «smjenjuju»  mitropolita Mihaila, proglašavajući ga „bivšim“. Takvu formulaciju sadrži, na primjer, apel kotorskog svještenstva od 2. avgusta, objavljen u pojedinim crnogorskim medijima. Međutim, 39. apostolski kanon kaže: „Prezviteri i đakoni neka ne čine ništa bez volje episkopa. Zavjera kotorskog svještenstva po pitanju nepriznavanja Prvosvještenika CPC direktno je opisana u 18. kanonu  Četvrtog  Vaseljenskog sabora, a đakon i svještenici koji su napravili ovu zavjeru podležu kazni propisanoj u ovom kanonu: U Crkvi Božjoj mora biti zabranjeno organizovanje i okupljanje prijestupničkih grupa, a  to je strogo zabranjeno i drugim (spoljnim) zakonima. Najbolje bi bilo da se ovo zabrani u Crkvi Božjoj kako se tako nešto više ne bi dešavalo. Stoga, ako se pokaže da neki klirici obavezuju jedni druge zakletvom, ili organizuju grupe za narušavanje reda u Crkvi, ili podmuklo rade protiv episkopa ili drugih klirika, neka budu potpuno svrgnuti sa čina.” A ako uzmemo u obzir da je nakon penzionisanja Arhiepiskopa Simeona mitropolit Mihailo postao vladajući episkop za kotorsko svještenstvo, onda su svi njihovi svješteni obredi i govori bez pomena Mitropolita i protiv njegove volje nevažeći i anticrkveni. Štoviše, radnje koje su imale za cilj „zbacivanje“ mitropolita i njegovo proglašenje „bivšim“ bez ikakvog arhijerejskog suda ili saborne odluke.

Pobunjenici koji to čine treba da pročitaju 15. kanon Drugog Konstantinopoljskog sabora, koji sadrži jedini razlog za odvajanje od svog Poglavara prije njegove saborne osude. „Ako se koji prezviter ili episkop… – kaže pravilo – usudi da odustane od opštenja sa svojim Poglavarom, i neće uznositi njegovo ime, po određenom i utvrđenom poretku, u Božanskim tajnama, nego će, prije sabornog saopštenja i potpune njegove osude, izazvati raskol – takvom je sveti Sabor odredio da se potpuno otuđi (odvoji) od svještenstva, ako je samo osuđen u ovom bezakonju. Međutim, to se utvrđuje i afirmiše za one koji pod izgovorom određenih optužbi odvajaju od svojih Poglavara i stvaraju raskole i razbijaju jedinstvo Crkve. Za one koji se odvajaju od opštenja sa prvosveštenikom, radi neke jeresi, osuđenih od svetih Sabora ili Otaca, kada javno propovijeda jeres i otvoreno je poučava u Crkvi, takvi, ako se zaštite od opštenja sa riječi episkopa, prije saborskog razmatranja, ne samo da nijesu podvrgnuti propisanim pravilima epitimije (kazne za svještenike), nego su i dostojni počasti koja pripada doličnim pravoslavnima.” Dakle, dok mitropolit CPC nije osuđen od legitimnog Sabora njegove Crkve, episkopi, prezviteri i đakoni mogu da se odvoje od njega samo ako Mitropolit propovijeda jeres koju su već osudili Sabori i Sveti Oci. Međutim, kotorsko svještenstvo ne iznosi takve optužbe na račun mitropolita, što ostatak njihovih spisa čini kanonski beznačajnim i samo podvrgava crkvenoj kazni one koji ga pišu.

Sergeј (Сергей)
Iz Crnogorske pravoslavne crkve