Priča o Igumanu i njegovom neobičnom putešetviju veže se za dugu polovinu 14. vijeka. Radi se o mladom čovjeku koji se zasitio seoskog života i krenuo na dug i neizvjestan put.

U gradu o kome je maštao bilo je dosta učenih i sposobnih zanatskih i trgovačkih pomoćnika, pa je parče suvoga hljeba zarađivao iznoseći smeće iz radnji. Na kraju se ipak parama stečenim prosjačenjem, vraća u svoje selo. Tada sigurno nije bilo ni kripto valuta, ni tekućih računa, ni fiktivnih NVO fondacija na čije račune bi se sredstva slivala.

Ljudi bez ideje i bez vjere će izabrati što dalje ciljeve: Rusija, SAD, Singapur, a oni sa skromnijim željama za obmanjivanje – bliže destinacije

Nakon dosta vremena poruka „putuj, Igumane“ dobila drugačije značenje dodavanjem riječi „za manastir ne brini“. U suštini, poruka je upućena onima bez kojih se može. Manastir će biti na istom mjestu i zacijelo će imati svoj uobičajeni život.

Situacije slične ovoj, sa mladićem po imenu Iguman, dese se redovno kada se ne napravi dobar balans između željenog i objektivnih sposobnosti. Tada nastaje šizofreno-paranoični „lom“ u kome je svako kriv izuzev samog aktera.

Takve „neizbalansirane“ ličnosti, poput automobila neizbalansiranih pneumatika,vuku na neku čudnu stranu i postaju u svom samodovoljnom svijetu umišljene veličine, sa magijskim, gotovo svetačkim svojstvima. Politički i društveni život naprosto obiluje ovakvim kreaturama, tako da se polako dolazi do neželjene definicije „normalnog“ čovjeka: Strašno dosadna individua!

U tom smislu u „svom selu se ne postaje prorok“, novi „misionari“ okreću se inostranstvu, a po logici da „ko dalje putuje, bezbrižnije laže“, svako bira destinaciju koja najbolje odgovara njegovom svjetonazoru.

Ljudi bez ideje i bez vjere će izabrati što dalje ciljeve: Rusija, SAD, Singapur, a oni malo skromniji, gorepomenuti, „neizbalansirani“ sa skromnijim željama za obmanjivanje će izabrati bliže destinacije, sve zavisno od toga hoće li u njima naći „srodne duše“, koje već imaju impresivno prevarantsko iskustvo. Ako se još takve namjere zaogrnu sa malo religijske mistike, onda je uspjeh zagarantovan i novčano isplativ!

„Pare, pare, pa cijeli svijet“, uskliknuo bi Napoleon!

Sv. Petar Cetinjski, koji svoju bijelu pankamilavku nije zaslužio na nekom vašarištu, već kroz muke i samoodricanja, u svojim poslanicama težio je prosvjećivanju, borio se protiv krvne osvete, protiv neukosti, a poseban akcenat je stavljao na borbu protiv praznovjerja,iako bi mu bilo daleko lakše vladati da je nekim slučajem u Crnu Goru donio par lažnih relikvija, pred kojima bi neuki i neobaviješteni Crnogorci padali na koljena i ljubili crkvene pločnike u strahu da ih ne „fišti“ bijes Božji!

Nema Bog sa tim nikakve veze. Sa takvim djelovanjem imaju veze ljudske slabosti, samoljubivost i „volja za moć“! Pa kakve to ima dodirne tačke sa hrišćanskim milosrđem i ljubavlju? Ama, baš nikakve, ali nedozrela patrijarhalna (ne)svijest koja se nije nikada odaljila od svog ishodišta, ne može funkcionisati bez pater familias-a, koji pruža neophodni oslonac civilizacijski nedoraslom čeljadetu, a nadoknađuje nedostatak vlastitog rasuđivanja!

Ne znam kako će se završiti ova naša politička, društvena, kulturna, ekonomska, religijska „odiseja“, ali sam siguran da za onim koji ode niko neće plakati!

Putuj, igumane, za manastir ne brini!