U Zagrebu je 9. mata Udruga „Savez Kršćana-Hrvatske“ organizovao međunarodnu međureligijsku konferencija „Vjera i rasuđivanje u savremenom društvu“ na kojoj su, između ostalih, govorili i Sreten Vujović, akademik DANU i sekretar Svetog Arhijerejskog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve i crnogorski aktivista sa Cetinja Danilo Brajović.
(Izlaganje na Međunarodnoj online konferanciji na temu „Vjera i rasuđivanje“, Zagreb, 9. 03. 2025. – sažetak opširnije studije)
Piše: Sreten VUJOVIĆ, akademik DANU i sekretar Svetog Arhijerejskog Sinoda Crnogorske Pravoslavne Crkve
Dame i Gospodo,
Cijenjeni učesnici Konferencije,
Razmišljajući o temi ovoga skupa, nijesam se mogao oteti utisku da vjera nije uvijek put ka oslobađanju ličnosti, put ka zdravom rasuđivanju odnosno ponašanju. Na to nas upućuju brojni crkveni skandali, među kojima su najeklatantniji oni u vezi sa zloupotrebom crkvene moći ili u političkom, ili u smislu zadovoljenja najprimitivnijih pobuda uključujući seksualno zlostavljanje i pedofiliju! U vezi sa tim otac Bojan Jovanović vodi, rekao bih donkihotovsku borbu, koja je napokon okrunjena i potresnom, ali i istinitom knjigom „Kako smo ubili Boga“!
„Blago nišćima duhom, njihovo je Carstvo Nebesko!“ Ovo nije apokaliptični iskaz ili iskaz bezumlja, već poruka oslobađanja! Sve ljudske slabosti nalaze se u sferi duhovnog; one zapravo ne postoje materijalnom, ukoliko ih sami, na krhkom i nikad do kraja dosegnutom putu Saznanja, duhom ne dovedemo tamo… Međutim, ni jedna vrsta moći ili društvene dominacije ne počiva, prije svega, na duhovnom, već materijalnom. Duhovna komponenta je svakako potrebna više kao „dekor“ i „tužna pratilja“! I tu se dolazi do potrebe potčinjavanja, koja ne predstavlja samo puko zadovoljstvo, već postaje instrumentom dominacije, u kojoj svaka vrsta zdravorazumskog rasuđivanja biva proglašena „jeretičkim“ ili „bezbožničim“ djelovanjem.
Potčinjenost kao zadovoljstvo ne predstavlja vječni nagon ka takvom stanju, već samo znak istorijskog, duševnog činjeničnog stanja. Ovakva potreba podrazumijeva pronalaženje argumentacije, kako bi se opravdala želja ili zadovoljenje želje za potčinjavanjem. Takva situacija gotovo uvijek „opravdava“ aktere izvanreligijskog problematičnog djelovanja, koje u sebe vidi „nužnost“ i „neophodnost“!
Psihiloški se ovakve potrebe mogu razlikovati prema cilju! U jednom slučaju, ali samo u početnoj fazi, učenik se nalazi u potčinjenoj poziciju u odnosu na učitelja, jer imaju istovjetan cilj, cilj osvajanja znanja i vještina, i to je pogodan momenat za zloupotrebu… Što ako u nekoj vjerskoj ustanovi to nije tako, već se potčinjenost koristi u svrhu koja nije nimalo religijskog karaktera i koja u svom razvoju predstavlja složenu psihološku situaciju, koja pretpostavlja moćnog zaštitinika u ergzistencijalnom smislu, stvarajući na taj način neku vrstu zadovoljstva potčinjenog, dovodeći ga ujedno u poziciju lošeg rasuđivanja, koje izvan ambijenta vjerske ustanove nema svoju praktičnu uoptrebljivost, čini ga izolovanim, bez mogućnosti izbora, a sama za sebe, vodi žrtvu ovakvog psihološkog uobličavanja u sve dublju izolaciju i abnormalnost.
Potreba za potčinjavanjem, potreba za apsolutnom ovisnošću za psihologe predstavlja „strukturu mazohističkog karaktera“, pri čemu je zadovoljstvo utoliko veće ukoliko je „milje argumenata“ kompleksniji, bez obzira na fantazmagorično „vezivno tkivo“, koje takvu grupaciju u mazohističkoj nasladi odvlači sve dalje od realnosti, time i mogućnosti uključivanja, na iole kvalitetan način, u šire društvene tokove. Zato međunarodna zajednica često sa nevjericom i čuđenjem gleda na određena ponašanja u našem društvu. U analizi ovoga „čuda neviđenoga“ ne treba se nužno zadržavati na ugodnostima pojedinaca, koje ovi ostvaruju za uži krug sebi poslušnih i vrlo agilnih sljedbenika, jer bi došli u poziciju da od „drveta ne vidimo cijelu šumu“, već se treba osvrnuti na korijene takvog devijantnog ponašanja, koje se sve manje tiče politike, a sve više veoma problematične društvene situacije i još problematičnijeg mentalnog zdravlja. Psiholozi u „mazohističkoj perverziji“ vide slučaj „opštijeg duševnig ponašanja“, koje nastaje slabljenjem mogućnosti realizacije „normalne agresivnosti“, a koja leži u aktivnom ostvarivanju zahtjeva. Što se sve može podvesti pod pojmom „normalne agresivnosti“ i za što je ona sve bila „alibi“, te koliko je ova sintagma opravdanja dobila na društvenom i istorijskom planu, pokazala su tragična dešavanja nakon raspada bivše Jugoslavije. Ovaj pojam je u pripremnom periodu, duboko ukorijenjen u mitomanskoj, a ne čisto vjerskoj svijesti, sklonoj zdravom rasuđivanju toliko dobila na svojoj „rastegljivosti“, da je „opravdavao“ i potrebu za agresivnošću koja je čak vodila i ka masovnim zločinima. (Primjer: Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro, zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini) Ta vrsta agresivnosti je prelazila u masovnu histeriju početkom devedesetih i trajala sve dok je saśečena preko vojne intervencije NATO snaga, ali nije nestala u psihološkoj ravni, pa se njena potreba samorealizacije relativno lako može prepoznati u potrebi samokažnjavanja, udvorištva i sluganstva ili političko religijske mazohitičke perverzije, koja uz svu nezdravu nasladu, osobito u okviru vjerskih zajednica pojedincima donosi i izuzetnu mterijalnu dobit, tako da je konačna slika potpuno „normalno“ stanje stvari, jer na najrazličitijim nivoima (društvenom, vjerskom, političkom i kulturnom) nalazi argumentaciju za svoje postojanje, a ta „argumentacija“ posebno dobija na snazi u sistemu apsolutno izremećenih društvenih vrijednosti, u kome se anomalije čak i nagrađuju visokim crkvenim titulama i pozicijama, čemu nevoljno prisustvujemo u jeku otvorenih crkvenih seksualnih i pedofilskih skandala, koji u javnom životu sve rjeđe nekoga sablažnjavaju.
Ipak treba biti obazriv kod „jednosmjernog“ traženja mazohističkih elemenata u ovakvom ponašanju, stoga što u njemu postoje elementi i sadističkog i mazohističkog. Naime, mazohističko podrazumijeva odricanje od vlastite sreće, trpljenja, patnje, do granica u kojima isto izaziva zadovoljstvo, a sadističko ima suprotan cilj, učiniti nekoga predmetom vlastite volje i neograničene kontrole u smislu prinude na patnju, koja uzvratno izaziva ośećaj zadovoljenja sadiste! Ovakva vrsta odnosa dovodi i do tragičnih posljedica, kao u slučaju bogoslova Milića Blažinovića, čiju tragičnu sudbinu je otac Bojan Jovanović opisao u knjizi„Kako smo ubili Boga“!
Totalitarna društva u kojima se na žalost prepoznaju i klerošovinistička strujanja, kao primjerice u Crnoj Gori potonjih godina, su pogodna „oaza“ za ovakve sado-mazo težnje. Ona produkuju i zadovoljavaju potrebe, koje su zasnovane na takvoj ośećajnosti, a prema tvrdnjama psihologa idu u korak sa slabljenjem i odsustvom heteroseksualne polnosti. Ovakva društva, crkvena ili civilna, stvaraju ośećanje zaštićenosti, sigurnosti i svojevrsne samodovoljnosti, unutar kojih se produkuje odsustvo otpora, izuzev u epizodnim slučajevima, te napokon, svoje izopačenosti, kao takve reflektuju prema centrima moći.
Kako „dekontaminirati“ kako izliječiti oboljelo tkivo koje se u ovakvom užasu već počinje ośećati ugodno, i doživljava ga kao prirodno stanje stvari, a ignorantski društveni odnos čini da ono polako dobija svoj punu „politički“ i „pravni“ legitimitet. Zaključiću time da ćemo kao hrišćanske zajednice biti ozbiljnije shvaćeni, ako ozbiljnije i organizovanije pristupimo ovoj i drugim problematikama, i budemo kroz svoje djelovanje prepoznati kao respektabilan faktor, koji bi našu neveselu situaciju doveo do stanja u kome će vjera biti zaista put ka oslobađanju ličnosti na temelju hrišćanske dobronamjernosti i razumijevanja, pri čemu se rasuđivanje ne bi smjelo nikada dovesti u pitanje, jer nam je Svevišnji ostavio veliki dar, da na temelju hrišćanskih vrijednosti sami odlučujemo o vlastitoj sudbini. Da bi se sve to moglo realizovati na pravi način, temelji moraju biti čisti i posve zdravi!
Danilo Brajović, crnogorski aktivista
Poštovana dame i gospodo,
izuzetno mi je zadovoljstvo uzeti učešća na ovoj konferenciji, prenosim vam pozdrave sa Cetinje iz Crne Gore, koje je možda danas najekstremniji primjer u regionu, kako vjera i pravo na vjeroispovijest može da preraste u fundamentalizam.
Prvo, kao etnički Crnogorac, podržavalac Crnogorske pravoslavne crkve u čijem sam radu i aktivno učestvovao, ateista, želim posvetiti par riječi mojem jasnom opredjeljenju da pravo na vjeroispovijest pripada korpusu osnovnih ljudskih prava koja su zagarantovana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima (član 18) i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (član 9), između ostalih međunarodnih dokumenata.
Kada pogledate sa strane situaciju u Crnoj Gori sve izgleda idealno. Ipak, pred očima Evrope, odigrava se pokušaj asimilacije Crnogorskog naroda i inkorporiranja u srpski nacionalni korpus.
Možda je tome krivo što Crnogorci, koji su najbrojnija nacija (po zadnjem popisu održanom prošle godine), nijesu organizovani u svoju nacionalnu partiju, ali to nije tema ove konferencije. Tumačenje rezultata popisa je stvar statistike ali i zle namjere, jer imamo opravdanih kritika da rezultati popisa jasno daju do znanja da su Crnogorci natpolovična većina u Crnoj Gori.
Što i nije nikakav problem jer je etnički Crnogorci, čak i oni najtvrdokorniji, u budućnosti vide Crnu Goru kao državu ravnopravnih građana a ne kao nacionalnu državu.
I za doba kad je Crna Gora bila Kraljevina, krasio je među konfesionalni sklad i tolerancija većinskog pravoslavnog stanovništva prema drugim vjerama u Crnoj Gori.
Dakle pravo na vjeru je neupitno ali da li vjera može da ugrožava prava ostalih je itekako upitno. Tamo đe prava jedne grupe počnu da ugrožavaju bilo čija prava – prestaje sloboda.
Upravo to se dešava u Crnoj Gori. Da bih do kraja obrazložio moju tezu moram se vratiti u prošlost:
Berlinski Kongres održan 1872. godine je bio ključan trenutak u evropskoj diplomatiji za Crnu Goru. Ona biva priznata kao nezavisna država, skupa sa ostalim državama, a svoje ustrojstvo države dobija sa Ustavom Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine.
Crna Gora biva porobljena od Srbije a Crnogorska crkva se gasi i prisajedinjuje Srbijanskoj.
Danas, crkva Srbije, poznata kao “Srpska pravoslavna crkva”, je transmiter i čuvar ideologije koja je zapalila bivšu Jugoslaviju devedesetih godina, a njeni osnovni elementi su:
“Svi srbi treba da žive u jednoj državi.” “Srbi su ugroženi”.
Priča o tome što je danas aktuelno, u Crnoj Gori počinje 1989. godine, sa Amfilohijem Radovićem koji dolazi na čelo SPC u Crnoj Gori. Analiza popisa u Crnoj Gori od tada do danas, pokazuje da se broj ljudi koji se izjašnjavaju kao srbi popeo sa 3 na 30 posto. Očigledno je, radi se o specijalnom asimilatotskom ratu koji radi SPC na terenu. Krivicu za ovo asimiliranje snosi i tadašnja vlast koja je znala što se dešava ali nije htjela da stane tome na put.
Ipak od smjene višedecenijske vlasti u Crnoj Gori koja se desila 2020. godine priča kreće drugim tokom. Gorim tokom!
Na parlamentarnim izborima uz pomoć glasača iz okruženja koji nelegalno imaju crnogorsko državljanstvo, vlast osvaja sklepana većina a čiji je spiritus movens bio SPC i njene litije. Litije, politički pokret koji se počeo februara 2020.
Od tada do danas, mijenjaju se vlade ali ne i konstituenti vlasti, što njenu prirodu bez obzira na slatkorječivost oko napora za ulazak u EU, čini onakvom kakva zaista jeste: Instaliranom, nacionalističkom, velikosrpskom, sklepanoj da na kraju njenog zacrtanog plana, aslimiluje Crnogorce a poželjno i da eliminiše Crnu Goru kao državu.
Upravo to se dešava sada, i pred očima svijeta.
Ako pratite situaciju u Crnoj Gori, niko iz drugih konfesija, muslimani, katolici, ne osporava ničija prava, jedino SPC se bavi zatiranjem i svojatanjem istorije Crnogoraca. Ostale narode u Crnoj Gori znaju periodično ponižavati ali Crnogorce skoro pa svaki dan.
Namjesto da propovijeda vjeru, oni su produžena ruka nacionalističkog asimilatorskog projekta koji je počeo ranih devedesetih a traje i danas. Sve je to dio agende koja je davno napisana i zove se “Načertanije”, i po toj agendi oni i rade.
Njihov poglavar Joanikije, periodično odašilje poruke koje vrijeđaju osjećaje etničkih Crnogoraca, a to su ljudi čiji su preci gradili vjerske objekte koje je danas zauzela SPC, proglašavajući ih svojim?
I sad dolazimo do teze sa početka mog obraćanja a to je – koliku slobodu ima vjera, odnosno, dolazimo do konstatacije da pravo na vjeroispovijest može biti ograničeno kada počne da ugrožava prava drugih ili javni interes.
Za primjer: Ako se vjerska praksa koristi za diskriminaciju, govor mržnje ili nasilje protiv drugih.
Tu imamo primjer prošlog poglavara SPC koji se zvao Amfilohije, koji je prvostepeno osuđen za govor mržnje 2012. godine. Njegove izjave o muslimanima i katolicima su bile uvredljive.
Sadašnji poglavar crkve Srbije u Crnoj Gori je pod izviđajem kod Specijalnog državnog tužioca, zbog dokumenata koja je obezbijedio gospodin Bojan Jovanović, a konkretno zbog prikrivanja pedofilije i još težih optužbi.
Ovaj slučaj se oteže, i ko zna da li će dobiti svoj epilog.
Zaključak:
Ustav Crne Gore iz 1915. godine jasno definiše status Crnogorske pravoslavne crkve, koja je registrovana vjerska zajednica u Crnoj Gori: Citiram:
“Crnogorska crkva je autokefalna”.
Crnogorska pravoslavna crkva je obnovljena 1993. godine, na Cetinje, a u čemu je učestvovala i moja malenkost. Danas je registrovana kao vjerska zajednica u Crnoj Gori, po zakonu koji definiše vjerske zajednice i njihova prava.
Danas i svo vrijeme od obnavljanja Crnogorske crkve, svještenici Crnogorske pravoslavne crkve nemaju pristup crnogorskim vjerskim objektima, jer to ne dozvoljava crkva Srbije instalirana u Crnoj Gori.
Da li je to sloboda vjeroispovijesti ili ugrožavanje prava drugih, u ovom slučaju – pravoslavnih Crnogoraca? Prosudite sami.
