– Piše: Prof. dr Novak Kilibarda –

Kada je prošlog decembra predsjednik Crne Gore, gospodin Filip Vujanović razgovarao s predsjednicima parlamentarnijeh stranaka o nominaciji novoga premijera, čuo se prijedlog da nova Vlada Crne Gore ukloni s planine Rumije gvozdenu crkvu koja je nezakonito postavljena. Da bi crnogorski građani, koji se profesionalno ne bave istorijom Crne Gore, ocijenili pomenuti prijedlog kao korisnu izjavu za multietničku Crnu Goru, treba im skrenuti pažnju na slijedeće činjenice.

Krajem X vijeka vladao je Dukljom, prethodnicom države Zete, odnosno Crne Gore, knez Vladimir koji je svojom politikom balansirao između tada moćnijeh carstava – Vizantije i Makedonije.

Stradanje kneza Vladimira

Makedonski car Samuilo vojno je napao Duklju 997. godine, izvojevao pobjedu i zarobio dukljanskog kneza Vladimira. Knez je jedno vrijeme ostao zatočen u carskome gradu Prespi, a onda je vraćen u Duklju kao namjesnik cara Samuila. Da bi imao stabilan nadgled prostranijeh dukljanskih teritorija, na koje je sijevala svojijem opasnim pogledom moćna Vizantija, car Samuilo je namjesničku vladavinu dukljanskog kneza Vladimira učvrstio udajom svoje šćeri Kosare za njega. U vezi sa tom carskom odlukom je i proširenje Vladimirove vlasti na Dračku oblast. Od učvršćivanja Vladimirove kneževske vlasti na zavidnom prostranstvu njegove države pa do Samuilove smrti 1014. godine, a ta je smrt nastupila poslije teškog poraza Makedonije u ratnom sukobu s Vizantijom, knez Vladimir je bio harmonično lojalan makedonskom caru, svome tastu. On će tu lojalnost nastaviti i prema Samuilovom našljedniku, caru Radomiru, koga će ubrzo smrću eliminisati i śesti na njegov prijesto, sinovac mu Vladislav.

Car Vladislav nije imao povjerenja u namjesničku odanost dukljanskog kneza Vladimira, pa je preduzimao mjere da mu priredi posjetu u Prespi, da bi mu radio o glavi onako kako je postupio sa svojijem stricem carom Radomirom. Knez Vladimir je zazirao od dobijenog poziva iz svoje carske tazbine, pa je od cara Vladislava zatražio da mu pošalje drveni krst kao garanciju da ga hrišćanski i prijateljski poziva u posjetu. I Vladislav mu je poslao krst, Vladimir je sa tijem krstom došao u Prespu, ali ga je taj odlazak koštao glave. Knez Vladimir ubijen je mučki 1016. godine. Nešto kasnije, mošti njegove prenešene su u Duklju i sahranjene u crkvi Svete Marije u Krajini. Ubrzo poslije počinuća u Prečistoj Krajinskoj knez Vladimir biće posvećen za Svetoga Vladimira. Drveni krst o kojem je riječ i danas se čuva kao sveti detalj crnogorske prošlosti u barsko-ulcinjskom kraju.

Vladimir i Kosara

U Ljetopisu popa Dukljanina, koji je napisan slovenskijem jezikom, bolje reći pretkom današnjega crnogorskog jezika, a Ljetopis je nastao, po svoj prilici, sredinim XII vijeka u Baru, književno najelitniji dio tog spisa je Legenda o Vladimiru i Kosari. Kad bi se sačinila estetski najstrožije formirana antologija crnogorske proze, rečena Legenda imala bi istaknuto mjesto u toj antologiji. Od Vladimirovog tragičnog nestanka do književno-usmenijem putem formiranja Legende prošao je najmanje vijek i po, pa je pažnja u njoj posvećena hrišćanskoj cjelovitosti Vladimira i liku Kosare, šćeri cara Samuila, koja je jednako ulila u Vladimirovu dušu svoj hrišćansko-samilosni odnos prema utamničenom knezu i ljubavnu odanost prema svojemu suprugu kojeg je oslobodila iz prespanske tamnice i povratila na njegov knjaževski tron u Duklji.

Legenda o Svetome Vladimiru i Kosari imala je hrišćansko-kohezionu moć da jednom godišnje okuplja na vrhu planine Rumije hrišćane barsko-ulcinjskog kraja, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. A to je normalna činjenica stoga što je knez Vladimir ubijen na 38 godina prije nego što se Hrišćanstvo raskolilo na pravoslavlje i katoličanstvo, odnosno prije Velike Šizme koja se dogodila 1054. godine. Najkonkretnije kazano, Sveti Vladimir Dukljanski, koji nije ni pravoslavac ni katolik, nego hrišćanin u opštem značenju. Jednako pravo imaju da ga svojijem svecem smatraju i pravoslavni i katolici i protestanti. Onoga dana koji je posvećen knezu Vladimiru išli su na Rumiju i Muslimani barsko-ulcinjskoga kraja. Njihovi hrišćanski preci više vjekova su se napajali svetačkom legendom o Vladimiru i Kosari. Više od pet vjekova proteklo je od Vladimirove smrti do učvršćivanja islama na barsko-ulcinjskijem prostorima.

Bez odgovora na pismo

Poslije ovijeh šturo nabrojanih činjenica, otvara se pitanje kako je Vlada Crne Gore mogla dozvoliti srpskom mitropolitu Amfilohiju da gvozdenom crkvom uputi razorni udarac u harmoničnost življenja multietničke sredine i viševjerske stabilnosti barsko-ulcinjskog kraja. Da ja imam pravo da postavim to pitanje pokazaće slijedeće činjenice.

Zbog nezakonitog podizanja željezne građevine na Rumiji, ja sam podnio ostavku na članstvo u državnom Savjetu za zaštitu manjinskih naroda i etničkijeh grupa kojom je predsjedavao predsjednik Crne Gore, a čiji je član bio i g. Amfilohije Radović. Evo cjelovitog teksta pisma koje sam uputio predsjedniku Savjeta 2. jula 2005. Evo tog pisma.

“- Uz izraze osobitoga poštovanja, javno Vam saopštavam, g. Predsjedniče, svoju odluku da podnesem neopozivu ostavku na članstvo u državnom Savjetu za zaštitu manjinskih naroda i etničkijeh grupa u Crnoj Gori, kojim vi predsjedavate kao predsjednik države. Evo zašto sam odlučio da napustim značajno državno tijelo čiji sam član od dana njegovog osnivanja. Član našeg Savjeta, g. Amfilohije Radović sa zvučnom intitulacijom „mitropolit crnogorsko – primorski, zetsko – brdski i skenderijski i Svetoga pećkoga trona egzarh“, instaliranjem željezne crkve na Rumiji, planini koja tokom mnogih vjekova, jednom godišnje, na svom vrhu okuplja sve vjera sa svojih padina ( pravoslavni Crnogorci i Srbi, katolici Hrvati i Albanci, muslimani Bošnjaci alijas Muslimani), zadao je razoran udarac multietničkom i viševjerskom organizmu Crne Gore. Ćutanje našeg Savjeta o tom političko-klerikalskom ekscesu jednoga od svojih članova upravo znači poništavanje funkcije Savjeta koja je sadržana u njegovom nazivu. Podnoseći ostavku, pozivam i ostale uvažene članove Savjeta da i oni podnesu ostavke, jer smatram da bi takav naš zajednički postupak pomogao Crnoj Gori da stabilizuje svoju demokratsku fizionomiju i ustavnu poziciju, koje su nagrižene isplaniranim udarcem Srpske pravoslavne crkve, unitarističke politike nekih političkih krugova Srbije i vojske Srbije i Crne Gore, koje oličava mitropolit Amfilohije. Naša zajednička ostavka mogla bi da opomene izvršnu vlast Crne Gore da se doslovno drži ustavnih ovlašćenja u svim prilikama kada se udara na Crnu Goru. Bez obzira sa koje strane ti udarci dolazili. Drage kolege, poštovani članovi Savjeta, ako ne prihvatite moj prijedlog, neka vam je sa srećom nastavak druženja s g. Amfilohijem u Savjetu koji brine o ljudskim i građanskim pravima manjinskih naroda i etničkih grupa u Crnoj Gori.

S najdubljim poštovanjem, Novak Kilibarda.”

Predsjednik Savjeta mi nije odgovorio na pismo, sjednica Savjeta nikad više nije održana. Mitropolit Amfilohije nije se oglašavao na javno pismo. Njegov glasnogovornik, protojerej Velibor Džomić javno je rekao da Novaku Kilibardi „ništa ne treba zamerati zato što je on mentalno obolela osoba“.

Da završim. Nadam se da će nova Vlada Crne Gore poništiti nezakonitu gradnju koju je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori izvršio na Rumiji, visokoj planini.