Od obnove Crnogorske pravoslavne crkve, 1993. godine, u Crnoj Gori traje besprimjerena, orkestrirana kampanja protiv nje, u različitim formama, koju sprovode pojedine političke partije, kao i većinski dio same vlasti. Svještenstvu, vjernicima i pristalicama CPC se upućuju najprimitivnije i najvulgarnije riječi, prave se podvale, šire klevete i diskfalifikacije.

Najviše napada bilo je na postupak registracije CPC kod nadležnog državnog organa. O tom pitanju i drugim sa tim u vezi iskustvima u uporednom pravu, slijedi kraći osvrt.

U skladu sa važećim Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica (Sl. list SRCG,, br. 9/77, 26/77, 32/88), Crnogorska pravoslavna crkva je prvi put, 26. 07. 1995. godine podnijela zahtjev za registraciju kod nadležnog organa u Republici Crnoj Gori. Zahtjev je ostao bez odgovora. Drugi put zahtjev za registraciju je upućen 29. 09. 1999. godine. Kako ni na taj zahtjev nije odgovoreno, 23. 11. 1999. godine je upućena žalba drugostepenom organu, da bi konačno 17. 01. 2000. godine Crnogorska pravoslavna crkva bila registrovana. Time je postala pravno lice u skladu sa pomenutim Zakonom. Kako je za registraciju vjerskih zajednica u Crnoj Gori nadležno Ministarstvo unutrašnjih poslova, Crnogorska pravoslavna crkva se od toga trenutka počinje nazivati “policijskom crkvom” od strane istih krugova koji su joj osporavali pravo na postojanje. Sa stranica štampe i TV ekrana serviraju se takve besmislice i gluposti u vezi registracije Crnogorske pravoslavne crkve da je to neshvatljivo i neprihvatljivo. Ili je u pitanju namjerno prećutkivanje činjenica, elementarno neznanje ili pokušaj prikupljanja jeftinih političkih poena od strane nekih političkih struktura. Od tih krugova upućuju se kritike crnogorskoj vlasti zašto je registrovala Crnogorsku pravoslavnu crkvu. A vlast umjesto da kaže istinu i odgovori na postavljena pitanja i saopšti javnosti da je sve urađeno u skladu sa zakonom, “mudro ćuti”. Međutim, za poznavaoce ovdašnjih prilika neprimjereno postupanje dominantnoga dijela vlasti u odnosu na Crnogorsku pravoslavnu crkvu nije začuđujuće. Uz to, događa se paradoksalna situacija. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Crne Gore registruje Crnogorsku pravoslavnu crkvu, čime primjenjuje zakonsku normu, a predsjednik Vlade Republike Crne Gore javno ispoljava svoju privrženost Mitropoliji Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i diskriminatorski se odnosi prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, što je u suprotnosti s pravnim, moralnim, religijskim i drugim načelima. U demokratskim državama takav pristup nije dopušten i može se reći da je bez presedana.

Pomenimo samo najnoviji slučaj. Prije nekoliko dana (15. 03. 2001. godine) Predsjednik Vlade Republike Crne Gore, koji je ujedno i koordinator Ministarstva vjera, poziva i prima predstavnike vjerski zajednica u Crnoj Gori: Katoličke crkve, Islamske vjerske zajednice i Mitropolije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, izuzev predstavnika Crnogorske pravoslavne crkve, iako je prema Ustavu Republike Crne Gore to bio dužan uraditi pošto su vjerske zajednice ravnopravne. Takvo ponašanje predsjednika Vlade ne čudi, jer on već duže vrijeme javno izjavljuje da Crna Gora pomaže i priznaje samo kanonske crkve, a po njemu jedina kanonska pravoslavna crkva u Crnoj Gori je Mitropolija Srpske pravoslavne crkve. Pa zašto je onda nadležno Ministarstvo u Vladi čiji je on premijer registrovalo Crnogorsku pravoslavnu crkvu ako je to tako?

Od strane Mitropolije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i nekih političkih stranaka postavlja se pitanje ustavnosti Zakona po kojemu je Crnogorska pravoslavna crkva registrovana. Treba se prisjetiti da su između 1976. i 1978. godine u svim republikama i autonomnim pokrajinama bivše SFRJ donijeti Zakoni o pravnom položaju vjerskih zajednicama. U SR Bosni i Hercegovini, SR Sloveniji i SAP Vojvodini 1976. godine, SR Crnoj Gori, SR Makedoniji, SR Srbiji i SAP Kosovo 1977. godine i SR Hrvatskoj 1978. godine. Njihovim donošenjem prestali su da važe zakonski propisi iz te oblasti u FNRJ/SFRJ iz 1953., odnosno 1965. godine, kao i odgovarajući republički i pokrajinski. U vezi sa tim Crnogorska pravoslavna crkva saopštava:

1. U Republici Sloveniji i dalje je na snazi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1976. godine, sa izmjenama i dopunama iz 1986. i 1991. godine. Po njemu se vjerske zajednice registruju kod Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama. Inače u Sloveniji je svoje djelovanje prijavilo 30 vjerskih zajednica, a među njima i Srpska pravoslavna crkva (1976. godine kada je Zakon usvojen). 1998. godine pripremljen je prijedlog novoga Zakona po kome ce registraciju vjerskih zajednica obavljati Ministarstvo unutrašnjih poslova.
    
2. U Republici Makedoniji Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica donijet je 1977. godine. Po tom zakonu registraciju vjerskih zajednica obavljalo je Ministarstvo unutrašnjih poslova. Prestao je da važi 1997. godine, donošenjem novoga Zakona, po kojemu je registraciju vjerskih zajednica preuzela Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama. U pripremi je prijedlog najnovijeg zakona prema kojemu registraciju vjerskih zajednica treba da obavlja Sud.
    
3. U Republici Hrvatskoj je i dalje na snazi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1978. godine. Pitanjima vjerskih zajednica bavi se vladina Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama i Ministarstvo uprave. U pripremi je novi Zakon.
    
4. U Federaciji BiH i dalje je na snazi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1976. godine. Prema njemu registraciju vjerskih zajednica obavlja lokalni organ uprave na teritoriji na kojoj je sjedište vjerske zajednice. Nezvanične informacije govore da je taj Zakon na snazi i u Republici Srpskoj, kao entitetu BiH.
    
5. Nije nam poznato da li u Republici Srbiji i dalje važi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine. Jedino znamo da je krajem 1998. godine najavljen projekat novoga Zakona.

Vjerske zajednice su morale tada, nakon donošenja pomenutih zakona, to je potpuno jasno, prijaviti svoje djelovanje nadležnim organima u skladu sa njima. Potvrda za to je registar vjerskih organizacija Republike Slovenije u kome je navedeno kada je koja vjerska organizacija prijavila svoje djelovanje nadležnom organu. Tako su recimo Katolička crkva, Evangelistička crkva i Srpska pravoslavna crkva prijavile svoje djelovanje 1976. godine iako se zna da su postojale na području Slovenije i prije 1976. godine.

I dok se informacije iz bivših jugoslovenskih republika, o vjerskim zajednicama i njihovom položaju, dobijaju veoma lako ili se mogu naci na Internetu, dakle dostupne su svima, u Crnoj Gori je to znatno otežano ili u sadašnjim okolnostima nemoguće, pretpostavljamo zbog političke volje nekih struktura iz vlasti. To se neopravdano drži u konspiraciji, po našem mišljenju, sa ciljem da bi se i dalje sačuvao monopol i ekskluzivizam Mitropolije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Uprkos flagrantnom kršenju ustavnih načela i društvenih normi kada su u pitanju legalna i legitimna prava Crnogorske pravoslavne crkve od strane većinskog dijela crnogorske vlasti, ona se, pretenciozno, hvali pred domaćom i međunarodnom javnošću kako je Crna Gora primjer u regionu što se tiče poštovanja i primjene osnovnih ljudskih prava i sloboda.

Čudno je i zabrinjavajuće da se osporava registracija Crnogorske pravoslavne crkve, a na postavljeno pitanje od strane Crnogorske pravoslavne crkve: kada i kako je registrovana Mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, izbjegavaju da daju odgovor oni subjekti kojima je to zakonska obaveza.

Činjenica je da je u sekularnim državama crkva odvojena od države, da je crkva nezavisna u odnosu na državnu vlast, a da je državna vlast samostalna u odnosu na crkvenu vlast. I država i crkva su nezavisne u okvirima svojih nadležnosti. Crkva je dio društva, djeluje u okvirima države, mora biti dio pravnog poretka, mora uspostavljati odnose sa državom, sa njom komunicirati, izvršavati obaveze koje se tiču odnosa sa svjetovnom vlašću. Crkva stupa u različite pravne odnose (građansko pravne, obligacione, radno pravne, nasljedno pravne, …) sa državom i drugim pravnim subjektima. Svojstvo pravnog subjekta, pravnog lica, stiče se upisom u odgovarajući registar. Na osnovu registracije, Crnogorska pravoslavna crkva je dobila od Republičkog zavoda za statistiku Obavještenje o izvršenom razvrstavanju jedinica razvrstavanja prema klasifikaciji djelatnosti, na osnovu kojega je otvorila žiro račun kod Zavoda za obračun i plaćanje, da bi mogla obavljati poslove u pravnom prometu.

Poznato nam je da je 1996. godine Mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori od Republičkog zavoda za statistiku Crne Gore dobila Rješenje o razvrstavanju organizacija – zajednica po šiframa djelatnosti, sa kojim je otvorila žiro račun kod Zavoda za obračun i plaćanje. Postavlja se pitanje da li je Mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori priložila sva dokumenta koja su neophodna da bi stekla svojstvo pravnog lica? Crnogorska pravoslavna crkva je priložila Uvjerenje o registraciji. Koji je dokument i je li priložila Mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ne znamo. Ako nije registrovana na način kao što je registrovana Crnogorska pravoslavna crkva, ona djeluje nezakonito, bespravno. Zamislite samo da se poslije svega što je rečeno o registraciji Crnogorske pravoslavne crkve utvrdi da je i Mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori registrovana kao i Crnogorska pravoslavna crkva, da li bi se i za nju reklo da je “policijska crkva”. Inače i Crnogorska pravoslavna crkva i Mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori imaju istu šifru djelatnosti. I jedna i druga imaju žiro račune, koji govore da su one vjerske zajednice. Pa kako to da je Crnogorska pravoslavna crkva neregularna a Mitropolija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori regularna.

Na kraju, od nekih predstavnika vlasti i dijela opozicionih partija, rečeno je kako se kanonske crkve ne registruju. To je još jedna obmana usmjerena protiv Crnogorske pravoslavne crkve. I dalje, nije skandal i sramota registracija Crnogorske pravoslavne crkve, već je skandal i sramota napadati njenu registraciju.

Niko ne može reci da Ruska pravoslavna crkva nije kanonska ni da Rusija nije pravoslavna zemlja. U Rusiji je 1. 10. 1997. godine stupio na snagu federalni Zakon o slobodi savjesti i religioznim udruženjima. Ukaz o proglašenju zakona potpisao je tadašnji predsjednik Boris Jeljcin. Član 11. toga Zakona govori o obavezi religioznih organizacija da se registruju kod nadležnog organa Ruske federacije. Međutim, mnogo je zanimljiviji član 10. U njenu se govori o Ustavu religiozne organizacije, pa se kaže da: “religiozna organizacija djeluje na osnovu ustava”, koji mora da je u skladu sa: “zahtjevima građanskoga zakonodavsta Ruske federacije”. I Ruskoj pravoslavnoj crkvi to ne smeta. Na jubilarnom arhijerejskom saboru Ruske pravoslavne crkve, održanom u Moskvi od 13. do 16. 08. 2000. godine, donijet je novi Ustav Ruske pravoslavne crkve. Član 5. toga Ustava glasi:

“Ruska pravoslavna crkva je registrovana u svojstvu pravnoga lica u Ruskoj federaciji kao centralizovana religiozna organizacija.

Moskovska Patrijaršija i drugi kanonski djelovi Ruske pravoslavne crkve koji se nalaze na territoriji Ruske federacije registruju se u svojstvu pravnih lica kao centralizovane ili mjesne religiozne organizacije.

Kanonski djelovi Ruske pravoslavne crkve koji se nalaze na teritorijama drugih država, mogu biti registrovani u svojstvu pravnih lica u skladu sa postojećim zakonima u svakoj državi”.

Teško se može povjerovati da većinski dio crnogorske vlasti ne zna za ovo. A ako i ne zna to je ne opravdava jer nepoznavanje prava škodi.