Kao Episkop Eparhije Nikšićko Ostroške, za koju sam rukopoložen u episkopski čin 31/18. oktobra 2008. godine, kako je navedeno u aktu o rukopoloženju koji se čuva u arhivima naše Crnogorske pravoslavne crkve, kao i u našim eparhijskim arhivima, smatram potrebnim razjasniti određene činjenice koje i dalje narušavaju mir Crkve, a kao posljedica postupaka mog bivšeg episkopskog vikara, monaha Borisa – u civistvu poznatog kao Bojan Bojović – koji je ekskomuniciran i lišen svih svojih svetih činova i ovlašćenja jednoglasnom odlukom Svetog Sinoda zbog njegove duhovne nesposobnosti da obavlja povjerene pastirske i administrativne zadatke. Među njegovim prijestupima, po težini, izdvajam: činjenje raskola, pored mnogih drugih ne manjih prekršaja, kao i njegovu upornu i nelojalnu praksu uzurpiranja titule Episkopa Nikšićko Ostroške kako bi potpisivao dokumente bez mog pristanka, što predstavlja ozbiljno kršenje crkvenih kanona.

Godine 2023, tadašnji episkopski vikar Boris (kasnije razriješen dužnosti) izdao je dokument kojim je jednog rimokatoličkog sveštenika, do tada poznatog kao Domeniko Kantore, imenovao za arhimandrita. Tom prilikom je uzurpirao titulu Episkopa Nikšić Ostroga i obmanom izigrao povjerenje Arhiepiskopa Simeona, ubijedivši ga da potpiše navedeno imenovanje, iako je znao da kao episkopski vikar nije imao nikakva ovlašćenja za takav čin. Iz svega navedenog proizilazi da je navedena dokumentacija lišena svake zakonitosti i valjanosti, bilo pravne, kanonske ili duhovne, budući da je izdavač dokumenta uzurpirao Titulu i Prava koja mu ne pripadaju. Stoga je svaki proistekli akt na osnovu tog dokumenta ništavan i u potpunosti nezakonit.

Nekoliko sedmica nakon pomenutog događaja, tadašnji rimokatolički sveštenik Domeniko Kantore pristao je da bude rukopoložen za episkopa u okviru raskola koji je izazvao razriješeni episkopski vikar Boris, a iza leđa Mitropolita Mihaila i Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve. Ova akcija dovela je do njihove ekskomunikacije i lišenja Svetih Činova od strane njihovih matičnih Crkava. Važno je napomenuti da Sveti Sinod Crnogorske pravoslavne crkve nikada nije dao saglasnost za ovu hirotoniju, što znači da gospodin Cantore (poznat i kao Kirijakos) nikada nije bio, niti će biti priznat kao legitimni sveštenik u okviru naše jurisdikcije. Po našem mišljenju, gospodin Cantore je bio samo figura koju je prihvatila paracrkvena grupa pod vođstvom raskolničkog monaha Borisa, isključivo s ciljem da se pronađe saučesnik za pokušaj narušavanja jedinstva Crnogorske crkve.

Više od godinu dana nakon gore opisanih događaja, 29. oktobra 2024. godine, gospodin Domeniko Kantore obratio se Mitropolitu Mihailu i meni, kao legitimnom Episkopu Nikšićko-Ostroškom, predajući pismo vlastoručno potpisano, u kojem izražava pokajanje za svoje prethodne postupke i traži prijem u Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Takođe je zatražio preispitivanje njegovog slučaja radi ponovnog rukopoloženja za episkopa, priznajući neregularno porijeklo svog nevažećeg episkopata.

Kao Ordinarni Episkop Nikšićko-Ostroški, i nakon što sam pregledao slučaj, 

ODLUČUJEM:

1.         Proglašavam pred Narodom Božijim i pred bilo kojom crkvenom ili civilnom vlašću da gospodin Domeniko Kantore nikada nije bio član klera Crnogorske pravoslavne crkve, jer je dokument kojim se prihvata i uzdiže u čin arhimandrita izdat od strane Eparhije Nikšićko-Ostroške bez mog znanja kao njenog legitimnog Episkopa. Shodno tome, njegovo primanje u Crnogorsku pravoslavnu crkvu nikada se nije dogodilo, jer je izvršeno putem dokumenta koji je od samog početka ništavan i nevažeći.

2.         Odbija se Pismo Pokajanja gospodina Domenika Kantorea u svim njegovim aspektima, jer ne izražava iskreno pokajanje, već u istom pismu pokazuje upornu tvrdoglavost u zadržavanju (podmuklo) episkopskog čina koji nije samo nelegitiman, već je suštinski nevažeći i nepostojeći. Naime, traži, prema svojim sopstvenim riječima, “sanaciju” sa apsurdnim zahtjevom da se ispravi nešto što nikada nije postojalo, jer je u njegovom slučaju riječ o apsolutno ništavoj i nevažećoj episkopskoj hirotoniji, koju je obavio razriješeni Episkop, bez kanonskog i liturgijskog ovlašćenja za taj čin. Pored toga, hirotonija je obavljena bez odgovarajućeg Apostolskog mandata našeg Prvopastira – Mitropolita Mihaila – u zajednici sa Svetim Sinodom. Izdavanje takvog dokumenta predstavlja pravno-crkveni akt neophodan za utvrđivanje crkvenog poretka koji treba da služi kao temelj za svaku hirotoniju unutar lokalne Crkve. Iz svih navedenih razloga, pismo gospodina Domenika Kantorea je neprihvatljivo i sa stanovišta savjesnog razlučivanja i sa stanovišta crkvenog prava.

3.         Proglašavam da gospodin Domeniko Kantore trenutno ne treba biti priznat ni kao katolički sveštenik ni od strane Crnogorske pravoslavne crkve, jer je, prema navodima Biskupije Castellaneta, gospodin Cantore reduciran u laičko stanje Dekretom (Prot. N. 333/2021) izdatim od strane Dikasterija za nauk vjere 4. maja 2024. godine. Ovim aktom Sveti Otac Franjo odredio je njegovo razrješenje iz svešteničkog stanja i ekskomunikaciju ex officio et pro bono Ecclesiae.  S obzirom na bliske ekumenske veze sa Svetom Stolicom u Rimu i crkveni značaj ove odluke, u očima Crnogorske pravoslavne crkve gospodin Domeniko Kantore je običan ekskomunicirani katolički laik. Stoga, svako razmatranje njegovih Svetih Činova treba biti prepušteno njegovim prirodnim crkvenim vlastima, tj. Katoličkoj crkvi.

4.         Crnogorska pravoslavna crkva, a posebno Eparhija Nikšićko Ostroška, nije imala – niti ima – bilo kakav kanonski odnos sa gospodinom Cantoreom, kojeg žalimo što ometa mir Svetih Crkava Božjih sa obije strane Jadranskog mora. Ovom napomenom smatramo slučaj gospodina Domenika Kantorea zatvorenim.

U Gradskoj oblasti Buenos Airesu, zaštićenoj od Boga u 14. danu mjeseca novembra, godine Gospodnje 2024. I u vječnu uspomenu na ovo, potpisano vlastoručno, a ovdje je stavljen pečat naše Crkve.

ODGOVOR  NA JAVNO PISMO EPISKOPA GORAZDA U ARGENTINI

Zauzimam stav u odnosu na javno pismo episkopa Gorazda iz Argentine.

S obzirom na to da je ovo pismo upućeno svim licima, uključujući i sveštenstvo Crnogorske pravoslavne crkve, takođe ću javno iznijeti svoje mišljenje o nekim dijelovima.

1.Pitanje monaha Borisa

Monah Boris, što je pravilna titula bivšeg episkopa u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, na dan svoje episkopske hirotonije u crkvi na Cetinju predstavljen je pred episkopima, sveštenstvom i velikim brojem vjernika kao episkop Nikšićko Ostroški od strane mitropolita Mihaila.

Pošto mi nikada nije bilo poznato ništa suprotno, koristio sam tu titulu i u svom obraćanju. Kao episkop Nikšićko Ostroški, Boris je temeljno restaurirao ruiniranu zgradu u Nikšiću (Ljetnjikovac kralja Nikole prim. prev.) i stvorio dostojnu episkopsku rezidenciju s kapelom. Nije mi poznato da je monah Boris taj episkopski dom u Nikšiću izgradio za episkopa Gorazda. Stoga mi je i naziv “moj vikar”, koji je episkop Gorazd koristio za monaha Borisa, stran.

Na sjednici Sinoda, zbog starosne dobi mitropolita Mihaila, predložio sam da se tadašnji episkop Nikšića i Ostroga imenuje za vikara Mitropolita kako bi se olakšale njegove dužnosti, i on je kao takav potvrđen. Ako je mitropolit Mihailo zaista imenovao episkopa Gorazda za episkopa Nikšića i Ostroga, to mi nije poznato i desilo se bez odluke Sinoda i mog znanja. Isto tako, ne znam da je bivši episkop Boris imenovan za vikara episkopa Gorazda. Moguće je da sam, nakon episkopske hirotonije episkopa Gorazda, potpisao dekret sa nazivom „Episkop Nikšićko Ostroški“. Međutim, s obzirom na to da sam imao povjerenje u mitropolita Mihaila i da je dekret bio napisan na meni nerazumljivom crnogorskom jeziku, potrebno je imati povjerenja, da sam postupao u dobroj vjeri.

Kako bi episkop Gorazd mogao obavljati dužnosti episkopa Ostroga i Nikšića, s obzirom na to da je, za razliku od mene kao arhiepiskopa Kotora i Primorja, njegova odsutnost iz Crne Gore onemogućavala vršenje obaveza? Za razliku od njega, obnovio sam Kotor i Primorje bez pomoći Crkve i trudim se da prisustvom u Crnoj Gori opravdam svoju službu. Posjećujem eparhije Kotora, kad god mi vrijeme dozvoljava, kako bih predsjednicima crkvenih opština i vjernicima pružio osjećaj zajedništva. Nikada nisam bio obaviješten o vikarnoj ulozi bivšeg episkopa Borisa za episkopa Gorazda.

Episkop Gorazd je, na moju inicijativu, tokom jedne, po meni teološki upitne, sjednice Sinoda preimenovan iz episkopa “Argentine” u episkopa “u Argentini”, jer bi zbog nedostatka sveštenstva naziv “episkop Argentine” bio bi farsa.

2.Razjašnjenje ekskomunikacije

Ispravljam. Bivši episkop Ostroga i Nikšića, sada monah Boris, ekskomuniciran je nakon svog nezakonitog odvajanja od Crnogorske pravoslavne crkve, a ne zbog nekanonskih hirotonija koje je kasnije vršio.

3.Gospodin Kirijakos

Koliko je meni poznato, gospodin Kirijakos je bio dio jedne pravoslavne crkve i, na zahtjev sadašnjeg monaha Borisa, uz moju saglasnost kao poglavara crkvenog Ministarstva vanjskih poslova, uzdignut je u čin arhimandrita. Da li je kod monaha Boris tada postojala skrivena namjera da nakon odvajanja od naše crkve hirotoniše gospodina Kirijakosa u episkopa, nije mi poznato. U to vrijeme sam imao povjerenje u monaha Borisa i nisam vidio razlog za odbijanje njegovog zahtjeva. Prema mojim saznanjima, gospodin Kirijakos je upoznao tadašnjeg episkopa Nikšića i Ostroga preko gospodina Lomparda iz Rima. Izvan je mog sazna nja da li ova situacijha odgovaras istini.

4.Ekumenski odnosi

Ekumenski odnosi o kojima je ovđe riječ zasnivaju se isključivo na privatnoj audijenciji mitropolita Mihaila kod pape Franja, koju je episkop Gorazd organizovao preko svojih ličnih kanala. Ubijeđen sam da će, smrću pape Franja, taj kontakt, koji je isključivo zasnovan na ličnom poznanstvu episkopa Gorazda s papom, prestati.

Od te posjete ne možemo izvući nikakav zaključak o ekumenskom pokretu s Rimokatoličkom crkvom u Crnoj Gori, jer lokalne rimokatoličke crkve odbacuju vezu s Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Za Rimokatoličku crkvu širom svijeta mi smo registrovana vjerska grupa sa statusom crkve. Ako bi se jednog dana rukopoloženje rimokatoličkog laika u čin ipođakona, koje je izvršio mitropolit Mihailo, smatralo činom ekumenizma, takvo mišljenje mi je neprihvatljivo.

5.Postavljenje u inostranstvu

Za postavljenja u inostranstvu sigurno mi nije potrebna dozvola episkopa Gorazda, jer je za mene monah Boris uvijek bio episkop Nikšićko Ostroški. Kao poglavar crkvenog Ministarstva vanjskih poslova, ne trebam dozvolu episkopa iz Argentine. S obzirom na to da je mitropolit Mihailo prilikom imenovanja episkopa Gorazda djelovao samoinicijativno, naziv “episkop Nikšićko Ostroški” za njega (Gorazda prim. prev.) nije identičan.

Potpisano od † Simeona Arhiepiskopa Kotorskog i Primorskog Prijevod, protođakon, Sreten VUJOVIĆ